Gospodine Veleposlanice,

1. Rado Vas pozdravljam primajuci vjerodajnice kojima Vas je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ovjerovilo za prvoga izvanrednog i opunomocenog veleposlanika pri Svetoj Stolici. Zahvaljujem Vam na ljubaznim rijecima koje ste mi upravo uputili i kojima ste podsjetili na ono što je Bosna i Hercegovina do sada postigla, na njezine buduce naume i na neizbjezne teškoce na koje nailazi.

Preko Vas prije svega, zahvaljujuci Vašoj ljubaznoj usluznosti, s velikim poštovanjem i srdacno pozdravljam clanove Predsjedništva i Ministarskoga vijeca Bosne i Hercegovine. Time istodobno i ovom zgodom zelim ponovno ocitovati svoju ljubav i blizinu svekolikim pucanstvima koja tamo zive: svi oni imaju posebno mjesto u mojemu srcu i u mojim molitvama.

Pred ocima su mi još uvijek nazocni prizori s nezaboravnoga pohoda Sarajevu, koji mi je Bozja Providnost dala ostvariti 12. i 13. travnja prošle godine. Sarajevo je grad koji ostaje znak našega stoljeca zbog doga?aja što su se tamo zbili i zbog posljedica koje su odatle proizišle za cijelu Europu. Svoj sam put u Sarajevo dozivio kao poticaj svim ljudima dobre volje da se ne obeshrabre u nastojanjima za izgradnju nedavno postignutoga mira, kao poziv svim narodima da na Balkan gledaju novim pogledom, kao ohrabrenje da se neumorno nastavi ici mucnim ali plodonosnim putem iskrenoga dijaloga.

2. Sveta se Stolica stalno zanimala za Bosnu i Hercegovinu od njezine neovisnosti pa do danas. O tome svjedoci sve ono što je do sada ucinjeno. U vrijeme ratnoga vihora zalagala se za promaknuce mira te upucivala na dijalog kao najprikladnije sredstvo kojim se moze jamciti poštivanje osnovnih i neotu?ivih prava svake pojedine osobe i svakoga naroda. Trudila se tako?er oko ublazenja patnji bespomocnih pucanstava svih tamošnjih podrucja pogo?enih ratnim nedacama.

Cim su se pojavili prvi znaci rata, Sveta je Stolica odmah pokušala uciniti sve što je bilo u njezinoj moci da se izbjegnu patnje i smrt te da se me?u sukobljenim stranama uspostavi iskren i izgra?ujuci dijalog. Sada pak kada je oruzje napokon zašutjelo, nakon krvavoga iskušenja razornoga sukoba, Sveta Stolica nastavlja raditi na ucvršcenju mira u stvarnoj jednakosti svih naroda koji tvore Bosnu i Hercegovinu, poticuci na me?usobno poštivanje te na iskreni i stalni dijalog u ozracju prave slobode.

Od srca zelim da nedavno bolno iskustvo i patnje pridonesu djelotvornoj suradnji me?u drzavama balkanskoga podrucja i promaknucu stvarnoga priznanja ljudskih pravâ i pravâ svih narodâ europskoga jugoistoka, što je danas inace vrlo zurno zbog izbijanja novih zarištâ sukoba.

3. Zgrada se mira u Bosni i Hercegovini iz dana u dan postupno ucvršcuje zahvaljujuci zalaganju tamošnjih vlasti i naporima me?unarodne zajednice koja radi da se u tim krajevima ozivotvore mirovni dogovori iz Washingtona i Daytona.

Sada ostaje zurni zadatak moralne i materijalne obnove zemlje. To je zahtjevan, ali neodgodiv posao, i s njim je povezana buducnost Bosne i Hercegovine. U obnovi zemlje pogo?ene nedavnim ratom svakako valja ulagati u infrastrukture, koje su prijeko potrebne za ponovni pocetak zivota tamošnjih pucanstava i za novi gospodarski polet. Valja me?utim najprije omoguciti svakome pojedinom gra?aninu da uziva svoja vlastita prava i svoje dostojanstvo. Ljudska je osoba naime najdragocjenije dobro svakoga gra?anskog društva. Ne moze se zbog toga zaobilaziti pitanje prognanikâ i izbjeglicâ, koji s pravom traze povratak svojim domovima. Od srca pozivam sve one kojih se to tice da se ne obezhrabre pred teškocama i da se zauzmu za pravedno rješenje ove drame.

Moja je zelja da što prije bude moguce stvoriti uvjete za miran i siguran povratak onih koji su pobjegli pred naletom ratnih strahota ili su bili silom potjerani sa svojega ognjišta. Potrebno je svima jamciti stvarnu mogucnost povratka u vlastiti dom kako bi tu mogli ponovno poceti redoviti zivot bez straha i u miru. To pak pretpostavlja uklanjanje svake prijetnje nasiljem i uspostavu ozracja me?usobnoga povjerenja u društvenoj sredini u kojoj vladaju zakonitost i sigurnost.

Hod ovim putem zahtijeva ukljucenje brojnih zdravih snaga koje zajedno tvore društvenu zajednicu. Crkva je, u onome što na nju spada, vec dala te ce idalje davati svoj uvjerljiv i stvaran doprinos kako bi svi nastavili ici putem dijaloga i iskrene suradnje. Me?utim, za jamcenje identiteta, razvoja i napretka svakoga pojedinog konstitutivnog naroda Bosne i Herecegovine veliku odgovornost imaju politicke snage i drzavna tijela. Da bi se u tome uspjelo, traze se strpljivost, vrijeme, ustrajnost; taj posao ne podnosi da se bilo što radi na silu. Nikoga ne smiju obezhrabrivati moguci pojavci nepredvi?enih teškoca. A kad se te teškoce ipak pojave, svi se moraju sluziti razboritošcu da se isprave i poboljšaju prije izra?eni planovi.

4. Gospodine Veleposlanice, motreci dobre izglede za buducnost stvorene napokon ponovno stecenim mirom, ne moze se zanijekati postojanje sjenâ, koje valja rapršiti. Vrlo velika zabrinutost vlada zbog atentatâ, koji su se dogodili u posljednje vrijeme i koji siju veliki strah te mjesno pucanstvo lišavaju smirenoga zivota. Radi se o cinima što predstavljaju ozbiljnu zapreku miru, pomirenju i praštaju, koji su toliko potrebni za buducnost cijeloga onog kraja. Ništa se trajno ne moze sagraditi na nasilju! Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj zajedno zive tri konstitutivna naroda i u kojoj postoje razlicite vjerske zajednice. Svima valja davati jednake mogucnosti gospodarskoga, društvenoga i kulturnoga djelovanja. Svima valja pruzati prigodu da mogu ocitovati vlastiti identitet, u potpunome poštivanju drugih.

Multietnicko i multireligiozno društvo, kakva je upravo Bosna i Hercegovina, mora se temeljiti na poštivanju razlicitosti, na uzajamnome poštivanju, na stvarnoj jednakosti, na djelotvornoj suradnji, na izgra?ujucoj suradnji, na stalnom i iskrenom dijalogu. Jedino ce na taj nacin doticne zajednice zemlju moci pretvoriti u istinsko »podrucje mira«. Svatko se, dakle, mora opirati napasti prevlasti nad drugima koja proizlazi iz zelje za gospodovanjem i iz osobne ili skupne sebicnosti. Naprotiv, potrebno je gajiti pravi demokratski zivot, pracen istinskom vjerskom i kulturnom slobodom koja je usmjerena prema stalnome promaknucu osobe i opcega dobra.

Prikladne zakonske odredbe moraju, dakle, jamciti stvarnu jednakost svih jedinica gra?anskoga društva, a drzavna tijela moraju promicati tu jednakost i štititi je svim zakonitim sredstvima.

5. Gospodine Veleposlanice, ne mogu ne spomenuti sadašnje uvjete u kojima se nalazi Katolicka Crkva u Vašoj zemlji. Katolicka Crkva ne trazi za sebe nikakve povlastice. Ona jedino zeli ostvarivati zadacu koju je primila od svojega bozanskog Utemeljitelja te slobodno razvijati vlastitu djelatnost, koja je u sluzbi svih ljudi. Ovo je razlog zbog kojega bi zeljela vidjeti vracena dobra, kojih je bila lišena u komunisticko doba ili za vrijeme nedavnoga sukoba. Rijec je o dokazu pravde i znaku demokraticnosti drzavnih ustanova zemlje koju ste pozvani ovdje predstavljati. Nedvojbeno je da ono što Katolicka Crkva trazi za sebe, da to isto zahtijeva i za sve ostale vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Završavajuci ove rijeci pozdrava i onoga što mi je posebno na srcu, zelim nebeskoj zaštiti Presvete Bogodorodice povjeriti nastojanja što ih Bosna i Hercegovina, uz pomoc me?unarodne zajednice, poduzima za izgradnju mira i za svoju duhovnu i materijalnu obnovu. Neka po zagovoru Blazene Djevice Marije na svekolika pucanstva Vaše zemlje, koja mi je posebno draga, si?e obilan Bozji blagoslov. Sve ovo istodobno pratim i srdacnom zeljom za uspješnost Vaše sluzbe pri Svetoj Stolici.