The Holy See
back up
Search
riga

HOMILIJA

U KATEDRALI U SPLITU

Četvrtak, 18. rujna 2008.

     

Preuzvišeni nadbiskupe,
dragi svećenici,
dragi redovnici e redovnice,
uvaženi predstavnici vlasti i poštovani članovi diplomatskoga zbora,
dragi vjernici,

osobito mi je zadovoljstvo što mogu prenijeti srdačne pozdrave Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji vam, preko mene, svima šalje poseban blagoslov te u ovim danima moga posjeta jamči svoju duhovnu blizinu. Pridružujem mu se i svojim iskrenim pozdravom svakom od ovdje nazočnih. Na poseban način, pozdravljam vašega nadbiskupa i zahvaljujem mu na ljubaznim riječima koje mi je uputio na početku ovog euharistijskog slavlja. Pozdravljam ostale biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i sjemeništarce te sve vjernike, a posebno mlade. Pozdravljam predstavnike vlasti i članove diplomatskoga zbora koji su se željeli pridružiti ovom svečanom očitovanju vjere. Zahvaljujem svima koji su pripremili moj posjet i svakome jamčim zahvalno sjećanje u molitvi.

Vrlo sam sretan i uzbuđen što mogu slaviti Svetu Misu u ovoj drevnoj katedrali, u kojoj još odjekuju riječi koje je prije deset godina izgovorio Sluga Božji Ivan Pavao II: „Ovdje povijest nije šutjela“. Da! Tu, u ovoj vašoj zemlji i posebno u ovom vašem hramu, povijest govori o vjernosti i o svetosti. Svjedoči tomu grob vašeg svetca zaštitnika biskupa Dujma, koji je prije 1700 godina krvlju potvrdio svoju ljubav za Krista; svjedoči tomu neprekinuta veza s Apostolskom Stolicom koja je od početka obilježava hod grada Splita i vaše nadbiskupije. Istim tim stopama vjernosti i ljubavi prema evanđelju i vi, dragi vjernici, nastavljate ići sa zanosom i radošću onih koji služe Kristu i žele ostvariti na zemlji njegovo kraljevstvo pravde i mira, istine i ljubavi.

Na takvo misijsko djelovanje se odnosi odlomak Prve poslanice Korinćanima Apostola Pavla koji smo navijestili. Kako slavimo posebnu jubilarnu godinu u njegovu čast, njegova riječ još jače odzvanja u našem srcu; i još više nas dira činjenica da on, u Drugoj Poslanici Timoteju (4,10), ističe širenje kršćanstva u vašoj zemlji: spominje svoga učenika Tita koji je pošao u Dalmaciju. Vjerojatno je upravo biskup Tit bio prvi evangelizator ovoga dijela rimskoga carstva, u kojem je Božja riječ odjeknula kao navještaj spasenja i dotakla srca mnogih; gdje je evanđelje prihvaćeno od velikodušnih duša spremnih žrtvovati sve, uključujući vlastiti život, kako bi slijedili Krista. To uvjerljivo dokazuje život i nadasve smrt prvoga biskupa Salone, svetoga Dujma. Na njegovom je grobu upisan datum: 10. travnja 304. Dan je to njegovoga mučeništva, njegovoga rođenja za Nebo, dan žrtve što je njegovu krv spojila s Otkupiteljevom. Nakon njega, mnogi su drugi prošli istim putem i brojni su znakovi koji govore o vjeri i vjernosti vaše crkvene zajednice.

Ta je vjernost koja je označena, također, trajnom i čvrstom povezanošću s Papom i Crkvom u Rimu. U krstionici Lateranske bazilike, rimske katedrale, nazvanom „majkom i glavom svih crkava grada i svijeta“, u kapeli svetoga Venancija veličanstveni mozaik podsjeća na mučenike iz Dalmacije. Tu su zapravo prikazani, uz biskupa Dujma, laik sveti Venancije, sveti Anastazije-Staš, zaštitnik katehista ove biskupije, prezbiter sveti Asterije i još drugi. Od svog nastanka, dakle, Crkva koja živi na ovim prostorima oplođena je krvlju mučenika te neprekinutom vezom vjere i zajedništva s Rimom; nepobitni dokaz ljubavi svetih za Gospodina učiniše je plemenitom i dragocjenom; njihov primjer obasjava protekla stoljeća povijesti, sve do naših dana, podižući uvijek Kristove učenike koji nisu oklijevali ponijeti žrtvu kako bi ostali u zajedništvu s Papom, Petrovim nasljednikom i jamstvom istinske vjernosti Evanđelju.

Samo na ovim temeljima – vjernosti Kristu i Papi – rađa se i gradi prava katolička zajednica; samo na tim temeljima, okupljena oko vlastitog pastira, ona raste u vjeri; samo zahvaljujući širokom katoličkom, tj. univerzalnom i misionarskom duhu, može pristupati svijetu s duhovnim nadahnućem i istinskom evangelizacijskom težnjom. Ova znamenita katedrala pratila je hod vaše zajednice. Ona je sagrađena unutar stare palače cara Dioklecijana, progonitelja kršćana, te je kao građevina najstarija katedrala na svijetu. Mučeništvo prvoga biskupa svetoga Dujma učinilo ju je opipljivim dokazom ljubavi za Krista koja se ne boji smrti, a posvećenje Djevici Mariji, čašćenoj s drevnoga naslova Uznesene, od početka ju je pokazalo kao kuću nade za vjernike koji gledaju Gospu kao svijetli znak njihove budućnosti i konačne sudbine.

No još više, Evangeliarium Spalatense, čuvan unutar katedrale kao dragocjeno blago i na koje su prisezali hrvatski knezovi, jasan je svjedok kršćanske povijesti vašega naroda, naroda koji je kroz protekla stoljeća ostao ukorijenjen u jedinom evanđelju i jedinoj Crkvi Kristovoj, postavljenoj kao vidljivi temelj vjere Petra i njegovih nasljednika. Splitski Evanđelistar sadrži radosni navještaj Krista koji je, kako dvaput podsjeća sveti Pavao, umro i uskrsnuo po Pismima. Za posvjedočiti istinu koja je u njem sadržana, istinu koja daje vječni život, slijedili su stope Kristove sve do smrti – kako sam gore podsjetio – ne samo sveti Pavao i njegov vjerni učenik Tit, nego također i biskup Dujam i nakon njega toliki drugi mučenici i ispovjedaoci vjere sve do naših dana. Tolika stoljeća povijesti dokazuju da je kršćanska vjera duboko pustila korijene u Hrvatsku i u srce njenoga puka. To objašnjava zašto su Hrvati bili prvi od slavenskih naroda koji su slobodno primili krštenje; to pokazuje zašto se upravo tu u Saloni-Solinu nalaze korijeni vašega naroda i kolijevka njegove vjere; u prilog tome ide i činjenica da je upravo ovdje sagrađena prva crkva posvećena Mariji, Gospa od Otoka. Ovdje sve poziva prigrliti Krista i raditi sa zanosom u službi evanđelja. I nije slučajno da je upravo to mjesto Sluga Božji Ivan Pavao II. izabrao za susret s mladim Hrvatima, 4. listopada 1998., točno prije deset godina: na novim je, zapravo, naraštajima da nastave svjedočiti vjeru, onu vjeru koja ovdje progovara srcu po vidljivim znakovima obraćenja i svetosti, po tragovima kulture i civilizacije te po spomenima na događaje iz života ljudi snaženih nepresušnom silom Duha Svetoga.

Draga braćo i sestre, kršćanska tradicija živa je knjiga svetosti, koju Božji narod neprestano piše u svakom vremenu. Vrijedi i za vas, za vaše župe i zajednice, ono što je Sveti Pavao napisao vjernicima u Korintu: „dozivljem vam u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate…“ (1 Kor 15,1-2). Evanđelje koje su vam biskup Tit i Sveti Dujam naviještali, i danas nastavlja biti poruka spasenja za sve koji ga prime i vjerno uza nj prionu. Vaše ostajanje čvrstima u evanđelju koje primiste časti prošlost vaših pređa te je preduvjet budućnosti bogate vjerom. Ako, kako snažno reče Ivan Pavao II., ovdje povijest nije šutjela, potrebno je zapravo da ona i nastavi govoriti, nužno je da kršćani današnjice ne ostanu šutke, nego da jasno i snažno podignu glas za istinu o Bogu i čovjeku. Kako bi se to dogodilo, neophodno je osluškivati glas koji dolazi odozgo, glas Božji koji nam je dan u njegovoj Riječi.

Upravo razmišljanju o ulozi koju ima Božja riječ u životu i poslanju Crkve posvećena je ova godina u kojoj slavimo posebni Pavlov jubilej obilježavajući dvijetisućitu obljetnicu rođenja apostola narodâ. Riječ Božja bit će, dakle, tema i Sinode Biskupa, koja će se u listopadu održati u Rimu. Krist je Riječ, vječna Riječ, koja je postala naš Život. Kad se čovjekovo srce otvori njenom slušanju, doživljava radost obraćenja i oproštenja. Znakovit primjer toga jest današnji evanđeoski odlomak svetoga Luke, koji smo maloprije slušali, u kojem se prepričava dirljiva epizoda o grješnici kojoj je oprošteno. U trenutku u kojem primjećuje Kristovu ljubav, ova žena – a u njoj se može prepoznati svatko od nas – ne srami se suzama mu prati noge, otirati ih kosom i mazati ih dragocjenom pomašću. „Oprošteni su joj grijesi mnogi – kaže Isus Šimunu – jer ljubljaše mnogo“ (Lk 7,47). Ljubljaše mnogo! Ljubav je uzrok, no također i posljedica oproštenja, i gesti ove žene, dobro poznate po svojoj grješnosti, svjedoče o velikoj ljubavi i o i velikom oproštenju.

Poslanje je Crkve i danas naviještati i svjedočiti Kristovu ljubav i oproštenje za ljude ovog našega vremena. Koliki li su muževi i žene u potrazi za unutarnjim mirom, za oproštenjem koje bi okrijepilo dušu, koje je samo u Kristu moguće naći! Gospodin treba muškarce i žene koji će se posvetiti ovom neophodnom i hitnom zadatku: posredovati Kristovo oproštenje i ljubav. Muškarce i žene koji će Mu se bezrezervno posvetiti. Ohrabrujem vas mladi da se odazovete ovom Gospodinovu pozivu; pozivu koji osobito snažno odzvanja u ovoj godini koja je u vašoj biskupiji posebno posvećena pastoralu duhovnih zvanja. Dati se čitav za Krista uistinu je najvelikodušniji odgovor koji jedan mladić i jedna djevojka mogu iskazati, i od kojega može izvući korist čitava crkvena zajednica, kako nas uče svetci koji su doprinijeli izgradnji Crkve u ovoj zemlji. Poželjno je zato da obitelji sve više proniknu značenje i važnost svećeničkih i redovničkih zvanja te ih unutar sebe promiču. Potrebni su sveti svećenici, velikodušne posvećene osobe, i laici koji će biti neumorni apostoli evanđelja u službi Božjem narodu, kako bi Dalmacija i čitava Hrvatska, zemlja bogata prirodnim i umjetničkim ljepotama, posjetiteljima i turistima nastavila pružati „pomast“ svoje tisućljetne kršćanske tradicije, a izgradnji Europe doprinositi istinskim ljudskim - duhovnim i religioznim - vrijednostima, crpeći iz svojih kršćanskih korijena.

Vratimo se mislima povijesnom posjetu što ga je, ima tomu već deset godina, učinio Sluga Božji Ivan Pavao II. „Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8): ove Isusove riječi njegovim učenicima bijahu moto koji je upravljao Prvosvećenikove korake dok je dolazio k vama, kako on sam reče, „kao hodočasnik evanđelja“ (Insegnamenti XXI, 2, str. 629). Došao je podsjetiti da Isus kuca na vrata naših srdaca i da je potrebno spremno mu otvoriti i primiti ga u kuću svoga života. Pri otvaranju Božjemu otajstvu, otkriva se da nismo zapravo toliko mi ti koji primamo njega, nego je prije svega on taj koji prima nas. Preuzimam ovdje riječi poziva kojega vam je ljubljeni Papa slaven upravio po svom dolasku u Hrvatsku: „Od životne je važnosti – reče – da hrvatski narod ostane vjeran svojim kršćanskim korijenima te istovremeno bude otvoren potrebama sadašnjega trenutka…“ (Insegnamenti XXI, 2, str. 630). Isti vam poziv, preko mene, ponovo upućuje Benedikt XVI. kako bi iz bogatstva vaše vjere znali crpiti snagu za nastaviti i svjedočiti je hrabro i vjerno.

Vjera te tvoja spasila!” (Lk 7,50), kaže Isus grješnici kojoj je oprošteno. Danas Isus ponavlja ove riječi i tebi, draga Crkvo splitska, Crkvo sveta jer živiš od milosti Božje, no sačinjena od muškaraca i žena pritisnutih teretom grješnosti. Ne boj se, uzdaj se u Krista! Sveti Otac Benedikt XVI., u svojoj enciklici Bog je ljubav podsjeća „da nam vjera otkriva Boga koji je dao svoga Sina za nas i potiče tako u nama pobjedničku sigurnost da je upravo istinito: Bog je ljubav! Na taj način ona našu nestrpljivost i naše sumnje preobražava u sigurnu nadu da Bog u svojim rukama drži svijet i da usprkos svakoj tami on pobjeđuje“ (br. 39). Stoga, ne osjećaj se osamljenom, na svom putu kroz povijest nikad nisi sama. Nosi te ljubav Kristova; prate te tvoji mučenici i sveci, štiti te i blagoslivlja s visine Marija, Djevica Majka Božja, Gospa od Otoka. Amen.

        

top