|
|
|
|
|
VISITA IN CROAZIA DEL SEGRETARIO DI STATO GOVOR Petak, 19. rujna 2008.
Gospodine kardinale, Zahvaljujem Gospodinu za današnji susret, koji mi pruža priliku povezati se s vašim katoličkim sveučilištem. Ovaj susret mi je još draži jer se odvija u ozračju molitve: želimo zapravo zajedno zazvati Božji blagoslov i zaštitu na prostore Hrvatskoga Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu te na sve koji će ga svakodnevno pohađati. Naš susret ujedno je i izvrsna prigoda da zajednički promislimo o ulozi koju je ova nova ustanova pozvana vršiti u kulturnom kontekstu hrvatskoga društva. Srdačno pozdravljam, na prvom mjestu, gospodina kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, i zahvaljujem mu na ljubaznim riječima koje mi je u ime svih vas uputio, kao i na izrečenom izlaganju o putu ustanovljenja, trenutnom stanju i budućim programima ovog sveučilišta. Pozdravljam i ostale biskupe, visoke predstavnike civilnih i vojnih ustanova, docente i članove Hrvatskoga Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu; pozdravljam rektore drugih sveučilišta i članove njihovih akademskih tijela, te drage studente i goste koji su nas počastili svojom nazočnošću. Radost mi je svima vama prenijeti pozdrav i blagoslov Njegove Svetosti Benedikta XVI. zajedno s njegovom čestitkom za skori početak akademskoga djelovanja ovog lijepog katoličkog sveučilišta. Mogu vam reći da Papa, i sam stručnjak na sveučilišnom planu, polaže velike nade i gleda s očinskom naklonošću na akademski svijet, od kojega očekuje odvažne izbore kršćanskoga života kao i značajne doprinose znanstvenom istraživanju. Jednako tako, kako sam nekoć kroz mnogo godina i sam imao korisno iskustvo predavanja na sveučilištu, svjestan sam koliko je važno služenje koje katoličko sveučilište može dati Crkvi i društvu. Važnost prisutnosti i djelovanja kršćana u svijetu kulture ove naše epohe, maestralno je istaknuo Benedikt XVI. u svom nedavnom govoru održanom 12. rujna u Kolegiju Bernardins u Parizu, za vrijeme posjeta Parizu i Lurdu o 150. obljetnici Gospinih ukazanja Svetoj Bernardici Soubirous. Sveti Otac je primijetio kako je u velikom kulturnom previranju, uslijed seljenja naroda i novih državnih poredaka, na zapadu rođeno monaštvo i osnivani samostani, kao mjesta u kojima se očuvalo blago drevne kulture i, u odnosu na nju, malo po malo oblikovala nova kultura. Njihov je cilj nije bio stvarati neku novu kulturu niti konzervirati kulturu prošlosti, već „quaerereDeum“, - tražiti Boga i dati se od njega pronaći. Ovaj cilj nije manje potreban danas nego li onda jer, uočava Papa, „čisto pozitivistička kultura koja bi pitanja o Bogu kao neznanstvena potisnula na subjektivnu razinu, bila bi kapitulacija razuma, odreknuće njegovih uzvišenih mogućnosti i stoga propast humanizma, čije posljedice ne bi mogle biti nego teške“. Nadalje, nastavlja Benedikt XVI., „ono što je utemeljilo europsku kulturu, traženje Boga i raspoloživost da ga se posluša, ostaje i danas temelj svake istinske kulture“. Ovo razmišljanje prati nas u ovom našem susretu i podsjeća da svaka kulturna ustanova, a napose katoličko sveučilište, u svojim znanstvenim promišljanjima ne može zaobići traženje Boga. Čak štoviše, katoličko je sveučilište pozvano biti povlašteno mjesto evangelizacije kulture. Sam naslov ove ustanove – Hrvatsko Katoličko Sveučilište – sugerira nam odmah njegovo poslanje: biti središte znanstvenoga istraživanja, prosvijetljeno Božjom riječju i vjerno učiteljstvu Katoličke crkve, u kojem se kultura hrvatskoga naroda otvara dijalogu s ostalim kulturnim datostima. O pažnji koju Crkva pridaje katoličkim sveučilištima svjedoči činjenica da je i ona sama kroz stoljeća osnivala različita sveučilišta, među kojima i neka od najslavnijih i najstarijih. Daljnji znak njene brige je uspostava, unutar Rimske Kurije, Kongregacije za Katolički Odgoj, čiji korijeni sežu do posebnih komisija ustanovljenih od Papinske države kako bi bdjele nad rimskim sveučilištima već od 1431. s Papom Eugenijem IV. Ipak, tek od 1870. ovaj rimski dikasterij počinje imati nadležnost i nad katoličkim sveučilištima i institutima izvan Rima te 1915. preuzima odgovornost nadgledanja sjemeništa. Susljedne reforme Rimske Kurije, prva Pavla VI. iz 1968., i druga koju je proveo Ivan Pavao II. dvadeset godina kasnije, 1988. Apostolskom Konstitucijom Pastor Bonus, potvrdile su i bolje odredile kompetencije Kongregacije za Katolički Odgoj nad sjemeništima, nad katoličkim sveučilištima i fakultetima te nad katoličkim školama. Njena je svrha dakle pobrinuti se: 1) kako bi bio dovoljan broj ustanova, prikladno raspoređenih u različitim dijelovima svijeta i; 2) kako bi one vjerno očuvale vlastiti identitet i poslanje. Nedavno izdanje Kongregacije za Katolički Odgoj, pod naslovom „UniversitatesetaliaInstitutaStudiorumSuperiorumEcclesiaeCatholicae“, donosi da je broj katoličkih sveučilišnih ustanova u svijetu u 2005. godini iznosio 1861. U tom kontekstu, inicijativa da se pokrene Hrvatsko Katoličko Sveučilište primljena je s velikim odobravanjem, osobito vodeći računa o očekivanjima i potrebama koje su se pojavile posebno u kulturnom ambijentu narodâ koji su sve do nedavno bili pod vlašću komunističkih i ateističkih ideologija. Katoličko je sveučilište zapravo snažno ucijepljeno u misiju Crkve da informira i formira odgovorne i zrele osobe, svjesne svoga identiteta i evanđeoskoga poslanja, spremne preuzeti vodeće uloge u različitim područjima društva. Mislim ovdje, naravno, ne samo na vašu zemlju, nego i na Europu, kojoj Hrvatska i zemljopisno i kulturno već stoljećima pripada, i čijoj izgradnji može dati veliki doprinos, zahvaljujući intelektualnom potencijalu koji posjeduje te vjerskom nasljeđu koji je povijesna i kulturna baština hrvatskoga naroda. Prema Kanonskom pravu postoji jasna razlika između crkvenih sveučilišta i fakulteta, ustanovljenih Apostolskom Konstitucijom „SapientiaChristiana“ iz 1979., te katoličkih sveučilišta, koje se ravnaju prema Apostolskoj Konstituciji „ExcordeEcclesiae“ iz 1990. One crkvene posebnije se bave kršćanskom Objavom i disciplinama s njom povezanima, i iz tog razloga su tješnje vezane uz evangelizacijsko poslanje Crkve, osobito odgojem i obrazovanjem svećeničkih kandidata te osposobljavanjem profesora svetih znanosti. Na katoličkim sveučilištima se pak studiraju i predaju različite discipline, obasjavajući istraživanje ljudskog uma svjetlom evanđelja, Kristovim svjetlom. Dobro je učinilo vaše sveučilište što je istaklo ovu njenu posebnu narav, izabirući za svoje geslo: „Lux vera“. Istinsko svjetlo koje prosvjetljuje ljudsko traženje jest Krist. Konstitucija Ex corde Ecclesiae [EcE], izdana od Sluge Božjega Ivana Pavla II. 1990., opisuje svrhu i vrijednost katoličkih sveučilišta. Po svom pozivu, naglašava Papa, „Universitasmagistrorumetscholarium“ posvećuje se istraživanju, obrazovanju i formaciji studenata te s drugim sveučilištima dijeli „gaudiumdeveritate“, toliko dragu Svetome Augustinu, radost traganja za istinom, koju jednom pronađenu unosimo u sva područja znanosti. „Doista, govori Augustin, blaženstvo je radost koja dolazi od istine, budući da ova radost dolazi od tebe koji si jedini istina, Bože moja svjetlosti, spasenje moje, Bože moj“ (Confessiones, X, XXIII, 33). Na svetoga biskupa Hipona, najvećeg od naučitelja Crkve na zapadu, nadovezuje se „anđeoski učitelj“ Sveti Toma Akvinski, koji u traktatu „De malo“ primjećuje kako je čovjeku u naravi težiti spoznaji istine (usp. IX,1). Stoga je povlašteni zadatak katoličkoga sveučilišta – citiram doslovno papinski dokument – „u intelektualnom radu egzistencijalno povezati dva reda stvarnosti koje se često pokušava suprotstaviti kao da su proturječni: traženje istine i sigurnost da već poznamo njen izvor“ (EcE, 1). Prvosvećenik tumači, nadalje, kako ova konstitucija za katolička sveučilišta i institute visokoga obrazovanja predstavlja zapravo svojevrsnu Magna Charta obogaćenu stoljetnim iskustvom Crkve u sveučilišnom učenju. Upravo iz tog razloga, čini mi se korisnim, u ovoj zgodnoj prigodi, istaći neke elemente na koje Ex corde Ecclesiae ukazuje onima koji namjeravaju ustanoviti i raditi na katoličkom sveučilištu. U svijetu obilježenom brzim i značajnim promjenama, kakav je naš, kako na planu znanosti tako i tehnologije, zadatci katoličkoga sveučilišta imaju sve veću važnost i neodgodivost. Razvoj koji se zapaža u svim područjima društva, dok s jedne strane nosi obećavajući rast za ljudski napredak, s druge čine nezaobilaznim razmišljanja i pitanja o smislu i značenju čovjekova života na zemlji. I to kako bi se izbjeglo da novi pronalasci i nove tehnologije posluže drugim ciljevima a ne, kako bi trebalo, istinskom dobru pojedinaca i ljudskoga društva u cjelini. Ako li je odgovornost svakoga sveučilišta tražiti takvo značenje, katoličko sveučilište to je pozvano na osobit način, u stalnoj povezanosti s Božjom riječju i crkvenim učiteljstvom. Kako je podsjetio Benedikt XVI. u već spomenutom nagovoru svijetu kulture, za razumjeti biblijsku poruku i izlagati je u zajednici u kojoj se ona živi, potrebno je shvatiti ulogu Duha koji donosi istinsku slobodu (usp. 2 Kor 3, 17) te koji je njeno unutarnje mjerilo. Sveti Otac pojašnjava: „Govorom o Duhu i slobodi otvara se širok prostor, no istovremeno se postavlja jasna granica samovolji i subjektivnosti, granica koja u svakom slučaju obvezuje pojedinca kao i zajednicu te čini jedan vezu koji nadilazi sami tekst: povezanost između intelekta i ljubavi.“ „Napetost između te veze i slobode – nastavlja Prvosvećenik – koje ide dalje od književnog problema tumačenja Pisma… uvelike je utjecala na zapadnu kulturu“. Ista se napetost kod naše generacije zapaža „kao izazov pred ekstremima subjektivne samovolje, s jedne strane, i fanatičnog fundamentalizma s druge“. „Bilo bi fatalno – inzistira Sveti Otac – ako bi današnja europska kultura poimala slobodu samo kao potpunu lišenost obveza i time neizbježno pogodovala fanatizmu i samovolji. Nedostatak obveze i samovolja nisu sloboda, nego njeno poništenje“. Stoga stalno utjecanje Božjoj riječi i učiteljstvu Crkve, te trud da se pri istraživanju vodi računa o odnosu slobode i odgovornosti, to jest o moralnoj, duhovnoj i vjerskoj dimenziji, omogućuje katoličkom sveučilištu da vrjednuje znanstvena i tehnička dostignuća iz perspektive cjelovitosti i dostojanstva ljudske osobe. Mogli bismo se ovdje upitati na koji bi način katoličko sveučilište moglo postizati ove ciljeve te koja je osobitost identiteta i poslanja sveučilišta i katoličkih visokoškolskih instituta. Još jednom se pozivam na Apostolsku Konstituciju Ex corde Ecclesiae. Ona iznosi kako je svako sveučilište kao takvo akademska zajednica pozvana doprinijeti obrani i razvitku dostojanstva čovjeka i kulturnog nasljeđa preko istraživanja, predavanja te različitim uslugama pruženim mjesnim, nacionalnom i međunarodnim zajednicama. Prije svega, kad se govori o kulturi, precizira se kako se misli na područje određeno s dvije dimenzije: humanističkom i društveno-povijesnom, to jest bez odvajanja sadržaja od vremena i mjesta u kojem se razvija, u stalnom odnosu na kršćansku poruku. Stožerne točke učenja su stoga sljedeće: postizanje integracije znanja; dijalog između vjere i razuma; etičko zauzimanje; i teološka perspektiva. Ovo su stožeri uz koje se veže djelovanje kako docenata tako i upravnog osoblja. Korisna je zatim i uloga koju u ovim ustanovama vrše profesori i djelatnici pripadnici drugih Crkava, te drugih crkvenih i vjerskih zajednica, ili onih koji ne ispovijedaju nijednu vjeru, to jest onim muškarcima i ženama koji – citiram – „svojim znanjem i iskustvom doprinose napretku raznih akademskih disciplina ili obavljanju drugih sveučilišnih zadataka“ (EcE, 26). Nadalje, naglašava ista konstitucija, osnovno poslanje katoličkih sveučilišta jest vršiti stalno propitivanje istine preko istraživanja, očuvanja i prenošenja znanja za dobro društva. U toj misiji, katoličko sveučilište sudjeluje zahvaljujući doprinosu svojih specifičnih odlika i ciljeva. Jedna druga osobito značajna točka jest suradnja s kulturama, u vezi s kojima se katoličke ustanove trebaju potruditi promicati neprestani i plodni dijalog između evanđelja i suvremenog društva. Zajedničkim traganjem brane se i promiču temeljne vrijednosti čovjekovog života, osobe, njezine slobode i nepovrjedivog dostojanstva, osjećaj odgovornosti i otvorenost ljudskog bića transcendentnome uz neotuđivo pravo na vjersku slobodu. Katoličko sveučilište, u konačnici, ne može ne pridati veliku pozornost socijalnom nauku Crkve, kako bi utvrdilo temelje općeg promicanja solidarnog i cjelovitog humanizma. Na taj način, „Lux Vera“, Kristovo evanđelje, koje je svjetlo ljubavi i inteligencije, može ljudsko znanje učiniti plodnim te, u legitimnoj autonomiji metoda i izražavanja ne gubeći iz vida neophodnu nepodijeljenost znanja, poticati izgradnju društvenoga suživota u pravdi i miru. Završavam ovo moje izlaganje riječima koje je Papa Benedikt XVI. pripremio za susret, nažalost propušten, sa Sveučilištem rimskih studija „La Sapienza“, 17. siječnja. „Čovjek želi spoznati – piše Sveti Otac – želi istinu. Istina je prije svega nešto što se gleda, što se poima, ona je theoria, kako je naziva grčka tradicija. No, istina nikada nije samo teoretska. Uspoređujući Blaženstva iz Govora na gori s darovima Duha Svetoga navedenima u Izaije 11, Augustin je ustvrdio recipročnost između "scientia" i "tristitia": puko znanje, kaže, čini nas tužnima. U stvari, onaj koji vidi i shvaća samo ono što se događa u svijetu postat će tužan. No istina znači više nego znanje: spoznaja istine ima za svrhu spoznaju dobra. To je također i smisao Sokratova propitivanja: koje je to dobro koje nas čini istinskima? Istina nas čini dobrima, a dobrota je istinita: to je optimizam koji se živi u kršćanskoj zajednici, jer joj je dana vizija Logosa, stvoriteljskoga Razuma, koji se u Božjemu utjelovljenju objavio kao Dobro, kao sama Dobrota“. Papa napominje: „Istina nas čini dobrima, a dobrota je istinita“ (AAS, 2, 2008, str. 110).Dragi prijatelji, svaka aktivnost vašeg katoličkog sveučilišta neka se uvijek nadahnjuje ovom vizijom, te, uz Božju pomoć, oni koji ga budu pohađali – profesori, studenti, gosti, upravno osoblje – neka dopuste da ih prosvijetliti „Lux Vera“ koje je Krist, svjetlost istine i dobrote, te se zauzimaju kako bi ga poput kvasca kulturne i duhovne obnove proširili u području znanstvenoga istraživanja, u zajednici Crkve, u hrvatskom društvu, u Europi i posvuda. Zahvaljujem vam za vaše pažljivo slušanje te vam čestitam na zanimljivom radu koji vas očekuje.
|
 |