|
|
|
|
|
|||
|
|||
 |
IVAN MERZ (1896-1928)
Časni sluga Božji Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci, gdje je i kršten 2. veljače 1897. Ovdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Provevši kraće vrijeme u Vojnoj Akademiji u Bečkome Novom Mjestu, upisao se 1915. na Bečko sveučilište, želeći se — kao profesor — posvetiti podučavanju i odgoju mladeži u Bosni, po primjeru svojega profesora Ljubomira Marakovića, kojemu je bio uvijek zahvalan što mu je pomogao otkriti bogatstva katoličke vjere. U ožujku je 1916. pozvan u vojsku te je kasnije poslan na talijansko bojište, gdje je proveo najveći dio 1917. i 1918. Ratna su iskustva pridonijela duhovnome sazrijevanju ovoga mladića, koji je, kao svjedok ratnih strahota i stavljajući svoju sudbinu u ruke Božje, svim svojim bićem nastojao stupati putem kršćanske savršenosti. »Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrijebiti jedino razmišljanju, molitvi, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana... U tome satu se moraju da stvore planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakove duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam od sebe ne može ništa!« Tako je 5. veljače 1918. pisao u svojemu dnevniku, dok je još bio na ratištu. Nakon rata se je vratio u Beč i nastavio je studij (1919.- 1920.), a onda se je preselio u Pariz (1920.-1922.), gdje je pripremao svoju doktorsku disertaciju naslovljenu: »Utjecaj bogoslužja na francuske pisce od Chateaubrianda do danas«, kojom je na Sveučilištu u Zagrebu stekao naslov doktora filozofije. Ostatak je svojega kratkog života proveo kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je revno i uzorno vršio svoje staleške dužnosti. Časni je sluga Božji Ivan Merz postao poznat nadasve po svojemu apostolskom radu među mladeži, prvo u Hrvatskome katoličkom omladinskom savezu, a potom u Hrvatskome orlovskom savezu, kojemu je postao dušom i koji je u Hrvatskoj bio prva ustanova Katoličke akcije, kakvu je želio papa Pio XI. Prema Merčevoj zamisli, ta je udruga trebala u prvome redu pridonijeti odgoju probrane skupine apostola svetosti. U tu je svrhu trebala poslužiti i liturgijska obnova, kojoj je on bio jedan od prvih promicatelja u hrvatskim krajevima, prethodeći u tome za četrdesetak godina smjernice Drugoga vatikanskog sabora. U svojemu je radu nailazio na nerazumijevanja i teškoće, u kojima je znao očuvati zadivljujući mir, koji je bio plod njegova stalnoga zajedništva s Bogom u molitvi. Po sudu onih koji su ga izbliza poznavali, on je »mišlju i srcem bio uronjen u nadnaravno«. Uvjeren da je za spas duša najmoćnije sredstvo patnja prikazana Gospodinu, svoje je tjelesne i duševne patnje prikazivao ištući blagoslov za svoja apostolska djela te je, uoči same smrti, Gospodinu prinio i svoj mladi život za svoje orlove. Preminuo je u Zagrebu 10. svibnja 1928., u 32. godini života, ostavivši za sobom glas svetosti, zbog čega se uskoro počelo razmišljati o pokretanju postupka za njegovo proglašenje svetim. Informativni je postupak o glasu njegove svetosti obavljen pri Duhovnome stolu u Zagrebu od 1958. do 1986. Potom je Zbor za proglašenje svetih dao prirediti Poziciju o životu, krepostima i glasu svetosti Sluge Božjega, koja je bila predmetom rasprave teologa 19. travnja 2002. i rasprave kardinala i biskupa sljedećeg 5. svibnja. Vaša je Svetost, prihvativši sud spomenutoga Zbora, odredila da se 5. srpnja 2002. proglasi uredba o junačkim krepostima Sluge Božjega. Zbor je za proglašenje svetih potom ispitao slučaj izvanrednoga ozdravljenja što se je 1930. dogodilo na grobu Ivana Merza. Pošto su liječnici stručnjaci ustanovili da je ozdravljenje znanstveno neprotumačivo, teolozi su te kardinali i biskupi istoga Zbora izjavili da se ozdravljenje ima pripisati zagovoru Sluge Božjega. Potom je 20. prosinca 2002. u nazočnosti Vaše Svetosti proglašena uredba o spomenutome čudu. Tako je otvoren put za uzdignuće časnoga sluge Božjega Ivana Merza na čast oltara.
|
 |