VISITA IN CROAZIA DEL SEGRETARIO DI STATO

HOMILIJA
NA TRGU PRED KATEDRALOM U ZAGREBU

Nedjelja, 21. rujna 2008.    

Uzoriti gospodine,
draga subraćo biskupi i svećenici,
dragi redovnici i redovnice,
poštovani predstavnici vlasti i uvaženi članovi diplomatskoga zbora,
draga braćo i sestre!

Gotovo kao kruna sinoćnjeg molitvenog bdijenja mladih, slavimo jutros Euharistiju na ovom prostranom trgu pred vašom veličanstvenom katedralom. I kao što ovaj, vama jako drag, sveti hram upravlja visoko svoje tornjeve k nebu, tako i mi, okupljeni oko oltara, uzdižemo zajedno pjesmu pohvale i zahvale Bogu za nebrojena dobročinstva koja ne prestaje udjeljivati svom vjernom puku. Na sasvim poseban način, želimo danas zahvaliti za predivan primjer herojskoga svjedočanstva vjere ostavljen Crkvi i svijetu vašega sunarodnjaka i ljubljenoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. U vašem srcu i u sjećanju svih hrvata ostaje upisan nezaboravan povijesni dan 3. listopada 1998. kada ga je, u svetištu Marije Bistrice, Sluga Božji Ivan Pavao II. proglasio blaženim. On je – kako reče Sveti Otac – „na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom otajstvu“ poput pšeničnog zrna koje pade na ovu blagoslovljenu zemlju, dodavši kako se u osobi kardinala Stepinaca „spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom prošloga stoljeća” (Insegnamenti, XXI, 2, 1998, str. 636 i 638). Prošlo je deset godina od ovoga značajnoga događaja i danas smo ovdje da bi ga se prisjetili. Okupili smo se ovdje da bismo iznijeli na svjetlo evanđeosku dosljednost i hrabrost koje su obilježili život i smrt ovog junačkoga sina vaše zemlje; ovdje smo i da bismo se, istovremeno, upitali da li i kako slijedimo stope ovog vjernog Kristova učenika koji je poštovao i Crkvu i Hrvatsku domovinu.

„Tražite Gospodina dok se može naći“. Ove riječi proroka Izaije, koje smo čuli u prvome čitanju, poziv su i nama da postanemo prijatelji Božji, to jest da težimo svetosti. Drugi Vatikanski Koncil podsjetio je kako je svetost poziv svih kršćana, a ne samo malobrojnih povlaštenih duša, te kako nam je stope svetosti dano prepoznati u životima muškaraca i žena svih dobi i svih slojeva društva, koji s odlučnošću izabiru vjerno nasljedovati Gospodina. Nakon što ga susretnu, ova naša braća i sestre u svakome vremenu ga slijede, ostaju mu blizu i sve više postaju njegovi prijatelji. Svetost je dakle poučljivo nasljedovanje Krista; življenje u neprestanom osluškivanju njegove riječi. Bog, koji je u Starome zavjetu govorio na mnoge i različite načine, uputio je čovječanstvu svoju konačnu Riječ spasenja u Isusu Kristu, vječnoj Riječi koja je radi nas postala čovjekom. Sljedeće okupljanje Sinode Biskupa, koje za temu ima „Riječ Božja u životu i poslanju Crkve“, pomoći će nam bez sumnje bolje shvatiti vrijednost i važnost koju uvijek sve više treba imati Božja riječ u našem osobnom životu i u hodu naših zajednica. Svako liturgijsko slavlje predviđa obilje biblijskih tekstova kao hranu za naše duše. Zato je neophodno je da svaki kršćanin trajno poseže za Božjom riječi, svaki dan čita i razmatra Bibliju, te uspoređuje vlastita ponašanja s onim što nas je Isus naučio. Na to nas poziva bogoslužje Riječi, koje zauzima prvi dio euharistijskoga slavlja. I svećenikova homilija također nema drugoga cilja do li produbiti naviješteni biblijski tekst Staroga i Novoga zavjeta, kako bi Božja riječ za svakoga vjernika bila, kako pjeva psalmist, „nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ (Ps 118,105).

Neumorni apostol Božje riječi bio je Sveti Pavao, na kojem se osobito nadahnjivao i sam Blaženi Alojzije. Utoliko mi se čini providnosnom podudarnošću da deseta obljetnica beatifikacije kardinala Stepinca pada upravo u vrijeme dok opća Crkva slavi poseban jubilej posvećen Svetom Pavlu, o dvijetisućitoj godišnjici njegova rođenja. Ima mnogo sličnosti koje je među njima moguće uočiti i koje nam pružaju korisnu pouku za naš kršćanski život. I Sveti Pavao i Blaženi Alojzije Stepinac susreli su uskrsloga Gospodina i velikodušno mu odgovorili na njegov poziv. Obojica su Kristu potpuno posvetili svoj život, toliko da je bilo moguće reći „meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“, kako smo čuli u drugom čitanju iz Poslanice Svetoga Pavla Filipljanima. Sa svoje strane, kardinal Stepinac, izražavao je isto bezgranično predanje Gospodinu vama dobro poznatim riječima: „naši se ideali mogu sažeti u jednu riječ: Bog“. Nadalje, oba su bili pokretači gorljivih zajednica, ali su trebali podnijeti i nepravedne osude uslijed namještenih procesa; obadvojica su upoznali strogoću zatvora i kućnoga pritvora, sve podnoseći sa strpljenjem i postojanošću, ponašajući se uvijek „dostojno evanđelja“.

Ono što nas još više impresionira kako kod apostola Pavla tako i kod kardinala Stepinca jest to što, dok njihovi progonitelji zapravo bijahu robovi lažnih i nasilnih ideologija, oni, premda naizvan lišeni slobode, u sebi ostajahu slobodni: slobodni hrabriti i voditi prijatelje, vedri krijepiti braću u vjeri, spremni oprostiti i moliti za neprijatelje i one koji ih zlostavljahu. Sigurno nije slučajnost da je upravo Poslanica Filipljanima, koju je Pavao pisao upravo u zatvoru, nazvana „poslanicom radosti“ jer on višestruko poziva na radovanje. „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se“ (4,4), potiče Apostol kršćane u Filipima, a kao razlog radovanju, kako sam navodi, to što se „ovaj moj udes okrenuo u napredovanje evanđeljaÂ… tako da se većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ“ (1,12). Na isti način, Blaženi je Stepinac poslao iz zatvora brojne poruke i pisma vjernicima povjerenima njegovoj pastirskoj brizi, govoreći im: „predragi, budite puni pouzdanja u Krista Gospodina i sigurno ćete vidjeti dan slave Božje, kada će se đavolska snaga što sad priječi Crkvu raspršiti poput pljeve“ (Pismo vlč. dr. F. Koledniku, Krašić, 13. kolovoza 1958., u: Arhiv postulature, XIII, str. 575). Pridružujući svoju žrtvu patnjama Kristovim, bio je miran i pozivao narod na postojanost u vjeri: „Krist je naš vođa, jedini i najsigurniji, kroz stoljeća. Neka to ostane zauvijek! Ako to naš narod zaboravi, onda su sve vođe beskorisne. Neprestano molim, koliko god mi je to moguće, da naš narod ostane Kristov narod. Bez toga, sve drugo ne vrijedi ništa. (Pismo o. Miroslavu Vavinu DI, od 10. srpnja 1954., u: Arhiv postulature, XII, str. 249). U ovim teškim godinama pod komunističkim režimom nije bilo lako oduprijeti se opetovanim i upornim kušnjama i mamljenju diktatorske vlasti koja je nudila svakovrsne privilegije u zamjenu za izdaju. Ali, Bogu hvala, Stepinac i Crkva u Hrvatskoj ostali su vjerni Kristu i Papi, Rimskom Biskupu, slijedeći primjer vaših pređa koji su prvi od slavenskih naroda velikodušno prihvatili navještaj evanđelja. Upravo zato i s razlogom vi Hrvati prozvani ste od Pape Lava X. 1514. „Scutum saldissimum et antemurale Christianitatis“ („Čvrsti štit i predziđe kršćanstva“). Danas vas i ja, u ovoj izuzetno prikladnoj prilici, u ime Svetoga Oca Benedikta XVI. koji vam jamči svoju duhovnu prisutnost i sve vas blagoslivlja, pozivam da nastavite ovim putem, putem vjernosti i svetosti, putem jedinstva i zajedništva, kao što su to činile generacije koje su vam prethodile.

Pogrješne fašističke i komunističke ideologije, koje su u prošlom stoljeću prouzrokovale toliko patnje, čini se da su nasreću gotovo zašle, no ne nedostaju, u suvremenim promijenjenim društveno-političko-kulturnim uvjetima, poteškoće i izazovi s kojima se kršćani moraju suočiti. I danas je potrebno stoga odgajati, osobito nove naraštaje, za junaštvo svetosti. Neophodna je nova evangelizacija, koja nije nova po svom osnovnom sadržaju, nego po oblicima kateheze i misijskoga djelovanja. Između modernih idola, u kapitalističkim zapadnim društvima, ima jedan koji bih ovdje želio istaći: stjecati i pretjecati te pohlepa za novcem. Upravo o novcu, s jednim posebnim naglaskom, govori Isus u evanđelju koje smo maloprije čuli.

Evanđelist Matej nam donosi prispodobu o radnicima koje je gospodar na dan unajmio i poslao u svoj vinograd. Najmljeni su u različite sate, no uvečer u trenutku isplate, svi dobivaju jednaku plaću: svi po denar. Na prvi pogled, učinilo bi se da se gospodar ponio nepravedno jer je naknada prvih, koji su podnosili tegobu čitavoga dana na žegi („pondus diei et aestum”), jednaka onoj posljednjih, koji su radili samo jedan sat. To je ljudska logika, koja zasigurno ima svoju određenu valjanost. Ovdje međutim, Isus želi poučiti učenike da shvate istinu koja je puno dublja. Denar kao materijalno dobro ima vrijednost koliku ima, to jest jako malenu i brzo prolaznu. Pravo bogatstvo, zarada koja postaje za sve druge mjera i na koju u ovom biblijskom odlomku Isus smjera, nije nagomilavanje novca i imanja na ovoj zemlji, nego „dar poziva“ za ulazak u kraljevstvo nebesko: poziv svima na obraćenje i spasenje, na koji često s više zanosa i velikodušnosti odgovaraju oni posljednjega sata, obraćeni grješnici. Upravo su oni – kaže Isus – ti koji se pokazuju spremnijima prihvatiti evanđelje, za razliku od onih koji se smatraju već „pravednima“ jer su oduvijek u Crkvi. Razumije se onda zaključna misao Gospodinova: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji“. Ne zamarajte se toliko trkom za novcem koji je potrošan – ponavlja Isus danas – nego se više brinite da zaradite „onaj pravi denar“ ponuđen svima za ulazak u kraljevstvo nebesko.

Dozvolite da dodam kratko razmišljanje glede slike vinograda koji bi se zgodno mogao odnositi na Hrvatsku, vašu predivnu zemlju bogatu stoljetnom kršćanskom tradicijom; vinograd je također Crkva i svijet, u kojima su svi pozvani raditi. Drugi su se dosad brinuli o evangelizaciji i očuvanju vjere u Hrvatskoj, a sada je na vama, današnjem naraštaju Hrvata katolika, red da nastavite to apostolsko djelo. Kako nam je predložio papa Benedikt XVI. u svojim prvim riječima kao Petrov Nasljednik, svatko od nas treba biti „ponizni radnik“ u vinogradu koji pripada Gospodinu, u Crkvi i svijetu. Budite dakle mudri i savjesni tumači vaše kršćanske tradicije koja je od hrvatskoga naroda učinila katolički narod, i znajte se s odvažnim i razboritim razlučivanjem suočiti s izazovima koje predstavlja primamljivi moderni napredak i današnja liberalistička i relativistička kultura. Čuvajte cjelovitim blago vjere i moralne vrjednote koje ste primili od vaših pređa te ih isto tako predajte naraštajima koji će vas naslijediti. Plaća će biti jednaka za sve: raj i blaženo gledanje Boga u njegovu kraljevstvu mira i ljubavi.

„Idite i vi u moj vinograd“, i danas, na ovom trgu, snažno odjekuje poziv Gospodinov. Upućuje ga svima, svećenicima i laicima, mladima i zrelima, muškarcima i ženama. Pođite – govori – u moj vinograd; hajdete naviještati evanđelje u najrazličitije ambijente u kojima živite i radite: u obitelji, na poslu, na sveučilištu, u školi, u politici i ekonomiji, u svijetu medija, kulture i sporta, u domovini, Europi i čitavom svijetu. Naviještajte i svjedočite vašu vjeru znajući da se, kako reče Ivan Pavao II. prije deset godina govoreći o vašem blaženom kardinalu, „ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati“ (Insegnamenti XXI, 2, 1998, str. 639).

Predraga Crkvo u Hrvatskoj, ugledaj se s odlučnošću u primjer ovog herojskog svjedoka Kristova! Kao on, neka nitko od tvojih sinova ne oklijeva suočiti se s teškoćama, protivštinama i patnjom prije nego li izdati vlastitu savjest i tako pogaziti riječ danu Kristu i Crkvi. Poput Blaženoga Alojzija Stepinca, neka svatko svom snagom traži Gospodina i bude strpljiv i ustrajan u njegovu nasljedovanju. Neka vas Marija, koju Hrvatska časti s toliko pobožnosti i koju ovdje u Zagrebu zazivate kao Gospu od Kamenitih Vrata, svojim moćnim zagovorom štiti i dade da svaka vaša nakana i sjeme dobra obilno urodi. Hvaljen Isus i Marija!