[EN - ES -
HR - IT - PL - PT]
PISMO SVETOGA OCA FRANJE
PREFEKTU KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE
O PRISTUPANJU ŽENA SLUŽBAMA LEKTORATA I AKOLITATA
Časnom bratu,
kardinalu Luisu F. Ladariji, DI,
prefektu Kongregacije za nauk vjere
Duh Sveti, veza ljubavi između Oca i Sina, gradi i hrani zajedništvo cjelokupnog
Božjeg naroda, pobuđujući u njemu brojne različite darove i karizme (usp.
Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 117). Sakramentima
krštenja, potvrde i euharistije članovi Tijela Kristova dobivaju od Duha
uskrsloga Gospodina, u različitim oblicima, one darove koji im omogućuju da daju
potreban prinos izgradnji Crkve i navještaju evanđelja svakom stvorenju.
U vezi s tim, apostol Pavao razlikuje darove milosti – karizme (charismata)
i službe (diakoniai – ministeria [usp. Rim 12,4 i Kor 12,12
i dalje]). Prema tradiciji Crkve, službama se nazivaju različiti oblici koje
karizme poprimaju kad su javno prepoznate i dostupne zajednici i njezinu
poslanju.
U nekim slučajevima služba potječe iz određenog sakramenta, svetog reda: to su
»zaređeni« službenici: biskup, prezbiter i đakon. U drugim slučajevima, nakon
potrebne formacije, služba se povjerava osobi, koja je primila krštenje i krizmu
i u kojoj se prepoznaju određene karizme, u liturgijskom činu koji predvodi
biskup: tada govorimo o »uspostavljenim« službama. Mnoge ostale crkvene službe
obavljaju mnogi članovi zajednice, za dobro Crkve, često na dulje razdoblje i s
velikom učinkovitošću, bez ikakva posebna obreda predviđena za dodjelu takve
službe.
Tijekom povijesti, s promjenom crkvenih, socijalnih i kulturnih okolnosti,
obavljanje službi u Katoličkoj Crkvi poprimalo je različite oblike, iako je
razlika ne samo među službama, već i stupnjevima između uspostavljenih
službenika (ili »laičkih«) i »zaređenih« službenika ostala netaknuta.
Prvi su posebni izrazi svećeničkog i kraljevskog dostojanstva koji pripadaju
svakoj krštenoj osobi (usp. 1 Pt 2,9); potonji su svojstveni nekim od članova
Božjeg naroda koji kao biskupi i prezbiteri »primaju misiju i sposobnost da
djeluju u osobi Krista Glave« ili kao đakoni »koji mogu služiti narodu Božjem u
posluživanju liturgije, riječi i milosrđa« (Benedikt XVI., Apostolsko pismo u
obliku motuproprija Omnium in mentem, 26. listopada 2009.). Izrazi poput
krsnog svećenstva i zaređenog (ili ministerijalnog) svećenstva također se
koriste za ukazivanje na tu razliku. U svakom slučaju, vrijedi ponoviti da su
oni, riječima Dogmatske konstitucije Lumen gentium Drugoga vatikanskog
sabora, »usmjereni jedno prema
drugomu; jedno i drugo, naime, imaju na svoj poseban način udjela u jednom
Kristovu svećeništvu« (LG, 10). Crkveni se život hrani tim međusobnim odnosom, a
hrani se i plodnom napetošću između ta dva pola svećeništva, ministerijalnog i
krsnog, koji su, unatoč razlici, ukorijenjeni u jednom Kristovom svećeništvu.
U skladu s učenjem Drugoga vatikanskog sabora, vrhovni svećenik sveti Pavao VI.
želio je preispitati praksu s obzirom na nezaređene službenike u Latinskoj Crkvi
– do tada zvane »niži redovi« – prilagođavajući je potrebama vremena. Tu se
prilagodbu, međutim, ne smije tumačiti kao zamjenu prethodne nauke, nego kao
provedbu dinamike koja karakterizira prirodu Crkve, koja je uvijek pozvana uz
pomoć Duha Istine odgovoriti na izazove svakog doba, u poslušnosti Objavi.
Apostolsko pismo u obliku motuproprija Ministeria quaedam (15. kolovoza
1972.) oblikuje dvije službe (zadaće), službu lektora i službu akolita. Prva je
blisko povezana sa službom riječi, a druga sa službom oltara, ne isključujući
mogućnost uspostave drugih »službi« od strane Svete Stolice, a na zahtjev
biskupskih konferencija.
Nadalje, različiti oblici obavljanja službe nezaređenih službenika nisu samo
sociološka posljedica želje za prilagodbom osjetljivosti ili kulturi vremena i
mjesta, već su određeni potrebom da se u svakoj mjesnoj/ partikularnoj Crkvi
omogući, u zajedništvu sa svima ostalima i imajući Crkvu koja je u Rimu kao
središte jedinstva, živjeti liturgijski čin, služiti siromašnima i naviještati
evanđelje u vjernosti poslanju Gospodina Isusa Krista. Zadatak je pastira Crkve
prepoznati darove svake krštene osobe, usmjeravati ih prema određenim službama,
promicati ih i koordinirati, tako da pridonose dobru zajednice i poslanju
povjerenom svim učenicima.
Predanost vjernika laika, koji su »jednostavno velika većina Božjeg naroda«
(Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 102), zasigurno se ne
može i ne smije ograničiti na obnašanje »nezaređenih« službi (usp. Isto,
102). Međutim, bolje definiranje tih službi i preciznije pozivanje na
odgovornost koja se za svakoga kršćanina rađa u sakramentu krštenja i krizme,
može pomoći Crkvi da ponovno otkrije osjećaj zajedništva koji joj je svojstven i
pokrene obnovljenu predanost katehezi i slavlju vjere (usp. Isto, 102). I
upravo u tom ponovnom otkriću međusobna plodna sinergija koja proizlazi iz
ministerijalnog i krsnog svećeništva može doći do boljeg izražaja. Ta
uzajamnost, od služenja sakramentu oltara, pozvana je teći, u razlikovanju
zadataka, u toj službi »čineći Krista srcem svijeta«, što je posebno poslanje
cijele Crkve. Upravo ta jedinstvena služba, iako različita, u korist svijeta
proširuje vidike poslanja Crkve, sprječavajući je da se povuče u neplodnu logiku
usmjerenu prije svega na potraživanje prostora moći i pomažući joj da se doživi
kao duhovna zajednica koja »hoda zajedno s čitavim čovječanstvom i sa svijetom
proživljava istu zemaljsku sudbinu« (GS, 40). U toj se dinamici uistinu može
razumjeti značenje »izlaska Crkve«.
Na tragu zacrtane obnove Drugoga vatikanskog sabora, danas se sve više osjeća
žurnost da se ponovno otkrije suodgovornost svih krštenih u Crkvi, a poglavito
poslanje laika. Poseban sabor Biskupske sinode za regiju Panamazoniju (6. – 27.
listopada 2019.), u petom je poglavlju završnog dokumenta nagovijestio potrebu
razmišljanja o »novim putovima crkvene ministerijalnosti«. Ne samo za Crkvu u
Amazoniji, već za cijelu Crkvu, u raznim situacijama, »hitno je da se službe
unapređuju i dodjeljuju muškarcima i ženama... Crkvu krštenih muškaraca i žena
moramo konsolidirati promicanjem službe i, prije svega, svijesti o dostojanstvu
krštenja« (Završni dokument, 95).
U vezi s tim poznato je da motuproprij Ministeria quaedam službu
lektorata i akolitata zadržava samo za muškarce, a u skladu s time kan. 230 § 1
Zakonika kanonskoga prava to i utvrđuje. Međutim, u novije vrijeme i u mnogim
crkvenim kontekstima primijećeno je da bi ukidanje takve zadrške moglo
pridonijeti očitovanju zajedničkoga krsnog dostojanstva članova Božjeg naroda.
Već u povodu XII. redovite opće skupštine biskupske sinode o Riječi Božjoj u
životu i poslanju Crkve (5. – 26. listopada 2008.) sinodski su oci izrazili
želju »da služba lektorata bude dostupna i ženama« (usp. Prijedlog br.
17); i u postsinodalnoj je apostolskoj pobudnici Verbum Domini (30. rujna
2010.) Benedikt XVI. precizirao da je munus lektora u liturgijskom
slavlju, a na poseban način da je i služba lektorata kao takva u latinskom
obredu laička služba (usp. Isto, 58).
Stoljećima je »časna tradicija Crkve« smatrala ono što se nazivalo »nižim
redovima« – uključujući lektorat i akolitat – koracima na putu koji je trebao
voditi do »viših redova« (subđakonat, đakonat, prezbiterat). Budući da je
sakrament reda bio rezerviran samo za muškarce, to je vrijedilo i za niže
redove.
Jasnija razlika između onoga što se danas naziva »nezaređenenim (ili laičkim)
službama« i »zaređenim službama« omogućuje da se ta prva služba ne pridržava
samo muškarcima. Ako s obzirom na zaređene službenike Crkva »nema nikakve
ovlasti podijeliti svećenički red ženama« (usp. sv. Ivan Pavao II., Apostolsko
pismo Ordinatio sacerdotalis, 22. svibnja 1994.), a za nezaređene službe
to je moguće, onda se danas čini prikladnim prevladati taj pridržaj. On je imao
svoje značenje u određenom kontekstu, ali se može preispitati u novim
kontekstima, uvijek imajući ispred sebe kriterij vjernosti Kristovu nalogu i
želju za življenjem i naviještanjem evanđelja koje su apostoli prenijeli i
povjerili Crkvi da bi se ono moglo vjerno slušati, sveto čuvati, vjerno
naviještati.
Ne bez razloga, sveti Pavao VI. upućuje na tradiciju venerabilis, a ne na
tradiciju veneranda u strogom smislu (to jest, koja se mora
poštivati). Ona se može prepoznati kao valjana, i to već dugo jest; međutim, ona
nije obvezujuća, jer po naravi službe lektorata i akolitata ne proizlazi da su
one pridržane samo za muškarce. Pružanje laicima oba spola mogućnost pristupa
službi akolitata i lektorata, zahvaljujući njihovom sudjelovanju u krsnom
svećeništvu kao i liturgijskim činom (institucijom), povećat će prepoznavanje
dragocjena prinosa koji već neko vrijeme velik broj laika, uključujući žene,
pruža životu i poslanju Crkve.
Zbog tih razloga smatrao sam prikladnim ustanoviti da kao čitači ili akoliti
mogu biti postavljeni ne samo muškarci, nego i žene po kojima i u kojima Crkva,
razlučivanjem pastira i nakon odgovarajuće formacije, prepoznaje »čvrstu volju
da vjerno služe Bogu i kršćanskom narodu«, kako je napisano u motupropriju
Ministeria quaedam, temeljem sakramenata krštenja i krizme.
Izbor da se te službe dodijele i ženama, što podrazumijeva stabilnost, javno
priznanje i biskupov mandat, čini sudjelovanje svih u djelu evangelizacije
učinkovitijim u Crkvi. »Tako se također ostvaruje da žene imaju stvaran i
djelotvoran utjecaj na organizaciju, na najvažnije odluke i na vođenje
zajednice, ali to ne prestaju činiti sa stilom koji je vlastit njihovu ženskom
pečatu« (Franjo, Apostolska pobudnica Querida Amazonia, 103). »Krsno
svećenstvo« i »služenje zajednici« predstavljaju dva stupa na kojima se temelji
institucija službi.
Time će postati i sve očitijim – osim što će se odgovoriti na ono što je
potrebno za poslanje u današnje vrijeme i prihvatiti svjedočenje tolikog broja
žena koje su se brinule i koje se brinu o službi Riječi i Oltara, i za one koji
se formiraju za zaređene službenike – da su službe čitača i akolita ukorijenjene
u sakramentu krštenja i krizme. Tako će, na putu koji vodi do đakonskog i
svećeničkog ređenja, oni koji su postavljeni za čitače i akolite bolje razumjeti
da su sudionici zajedničke službe s drugim krštenim muškarcima i ženama. Tako će
svećeništvo koje je vlastito svakom vjerniku (communis sacerdotio) i
svećeništvo zaređenih službenika (sacerdotium ministeriale seu
hierarchicum) pokazivati još jasniju usmjerenost jednih na druge (usp. LG,
10) za izgradnju Crkve i svjedočenje evanđelja.
Zadatak biskupskih konferencija bit će ustanoviti odgovarajuće kriterije za
razlučivanje i formaciju kandidata za službe čitača ili akolitata, ili drugih
službi za koje smatraju da ih treba uspostaviti, u skladu s onim što je već
predviđeno u motupropriju Ministeria quaedam, uz odobrenje Svete Stolice
i prema potrebama evangelizacije na njihovom teritoriju.
Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata osigurat će provedbu spomenute
reforme izmjenom tipskog izdanja Rimskog pontifikala ili izmjenom obreda
Postavljanje čitača i akolita.
Obećavajući svoje molitve, Vašoj Eminenciji srdačno podjeljujem svoj apostolski
blagoslov, koji rado upućujem i svim članovima i suradnicima Kongregacije za
nauk vjere.
U Vatikanu 10. siječnja 2021. godine, na blagdan Krštenja Gospodinova
Franjo
|