PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI

Nedjelja, 2. prosinca 2007.

Čovjek i svijet trebaju Boga

Draga braćo i sestre!

S ovom prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina: Božji narod ponovno kreće na put kako bi proživio Kristovo otajstvo u povijesti. Krist je isti jučer, danas i uvijek (usp. Heb 13,8); povijest se pak mijenja i potrebna je stalne evangelizacije; ona mora iznutra biti obnovljena, a jedina je istinska novost Krist: On je njezino puno dovršenje, svijetla budućnost čovjeka i svijeta. Uskrsnuo od mrtvih, Isus je Gospodin kojemu će Bog podložiti sve neprijatelje, uključujući i smrt (usp. 1Kor 15,25-28). Došašće je stoga prava prigoda da se u našim srcima probudi iščekivanje onoga "koji jest, koji bijaše i koji dolazi" (Otk 1,8). Sin Božji već je došao u Betlehemu prije dvadeset stoljeća, dolazi u svakom trenutku u dušu i u zajednicu koja ga je spremna prihvatiti, doći će ponovno na kraju vremena "suditi žive i mrtve." Vjernik stoga uvijek bdije, pokrenut dubokom nadom da će susresti Gospodina, kao što to kaže Psalam: "U Gospodina ja se uzdam, / duša se moja u njegovu uzda riječ. / Duša moja čeka Gospodina / više no zoru straža noćna" (Ps 130,5-6).

Ova je nedjelja stoga najprikladniji dan da čitavoj Crkvi i svim ljudima dobre volje ponudim svoju drugu encikliku koju sam htio posvetiti upravo temi kršćanske nade. Naslov joj je "Spe salvi", jer započinje izričajem svetoga Pavla: "Spe salvi facti sumus - U nadi smo spašeni" (Rim 8,24). U ovom, kao i u drugim odlomcima Novoga zavjeta, riječ "nada" usko je vezana uz riječ "vjera." To je dar koji mijenja život onoga koji ga prima, kako to dokazuje iskustvo tolikih svetaca i svetica. U čemu se sastoji ta nada, tako velika i tako "pouzdana" pa da možemo reći da u njoj imamo "spasenje"? U biti se sastoji od poznavanja Boga, od otkrića njegova dobra i milosrdna očinskog srca. Isus nam je, svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem, objavio njegovo lice, lice Boga koji je toliko velik ljubavlju da nam daje neuništivu nadu kojoj čak ni smrt ne može nauditi, jer se život onoga koji se pouzdaje u toga Oca otvara viđenju blažene vječnosti.

Razvoj suvremene znanosti sve je više vjeru i nadu ograničavao na područje privatnosti i individualnosti, tako da danas, ponekad i na dramatičan način, postaje vidljivo da čovjek i svijet trebaju Boga - pravoga Boga! - bez kojega ostaju bez nade. Znanost daje veliki doprinos dobru čovječanstva, no nije ga sposobna otkupiti. Čovjeka otkupljuje ljubav koja osobni i društveni život čini dobrim i lijepim. Stoga veliku nadu, onu punu i konačnu, jamči Bog koji nas je u Isusu Kristu pohodio i darovao nam život. U Njemu će se vratiti i na kraju vremena. Kristu se nadamo, Njega iščekujemo! S Marijom, njegovom Majkom, Crkva ide ususret Zaručniku: čini to djelima ljubavi, jer se nada, poput vjere, dokazuje ljubavlju. Želim vam svima plodonosno došašće!