 |
PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI
Nedjelja, 2. prosinca 2007.
Čovjek i svijet trebaju Boga
Draga braćo i sestre!
S ovom prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina: Božji narod
ponovno kreće na put kako bi proživio Kristovo otajstvo u povijesti. Krist je
isti jučer, danas i uvijek (usp. Heb 13,8); povijest se pak mijenja i potrebna
je stalne evangelizacije; ona mora iznutra biti obnovljena, a jedina je istinska
novost Krist: On je njezino puno dovršenje, svijetla budućnost čovjeka i
svijeta. Uskrsnuo od mrtvih, Isus je Gospodin kojemu će Bog podložiti sve
neprijatelje, uključujući i smrt (usp. 1Kor 15,25-28). Došašće je stoga prava
prigoda da se u našim srcima probudi iščekivanje onoga "koji jest, koji bijaše i
koji dolazi" (Otk 1,8). Sin Božji već je došao u Betlehemu prije dvadeset
stoljeća, dolazi u svakom trenutku u dušu i u zajednicu koja ga je spremna
prihvatiti, doći će ponovno na kraju vremena "suditi žive i mrtve." Vjernik
stoga uvijek bdije, pokrenut dubokom nadom da će susresti Gospodina, kao što to
kaže Psalam: "U Gospodina ja se uzdam, / duša se moja u njegovu uzda riječ. /
Duša moja čeka Gospodina / više no zoru straža noćna" (Ps 130,5-6).
Ova je nedjelja stoga najprikladniji dan da čitavoj Crkvi i svim ljudima dobre
volje ponudim svoju drugu encikliku koju sam htio posvetiti upravo temi
kršćanske nade. Naslov joj je "Spe salvi", jer započinje izričajem svetoga
Pavla: "Spe salvi facti sumus - U nadi smo spašeni" (Rim 8,24). U ovom, kao i u
drugim odlomcima Novoga zavjeta, riječ "nada" usko je vezana uz riječ "vjera."
To je dar koji mijenja život onoga koji ga prima, kako to dokazuje iskustvo
tolikih svetaca i svetica. U čemu se sastoji ta nada, tako velika i tako
"pouzdana" pa da možemo reći da u njoj imamo "spasenje"? U biti se sastoji od
poznavanja Boga, od otkrića njegova dobra i milosrdna očinskog srca. Isus nam
je, svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem, objavio njegovo lice, lice Boga
koji je toliko velik ljubavlju da nam daje neuništivu nadu kojoj čak ni smrt ne
može nauditi, jer se život onoga koji se pouzdaje u toga Oca otvara viđenju
blažene vječnosti.
Razvoj suvremene znanosti sve je više vjeru i nadu ograničavao na područje
privatnosti i individualnosti, tako da danas, ponekad i na dramatičan način,
postaje vidljivo da čovjek i svijet trebaju Boga - pravoga Boga! - bez kojega
ostaju bez nade. Znanost daje veliki doprinos dobru čovječanstva, no nije ga
sposobna otkupiti. Čovjeka otkupljuje ljubav koja osobni i društveni život čini
dobrim i lijepim. Stoga veliku nadu, onu punu i konačnu, jamči Bog koji nas je u
Isusu Kristu pohodio i darovao nam život. U Njemu će se vratiti i na kraju
vremena. Kristu se nadamo, Njega iščekujemo! S Marijom, njegovom Majkom, Crkva
ide ususret Zaručniku: čini to djelima ljubavi, jer se nada, poput vjere,
dokazuje ljubavlju. Želim vam svima plodonosno došašće!
|