PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI

Nedjelja, 31. kolovoza 2008.

Poziv na solidarnost i djelotvorna rješenja za neregularne selioce

Draga braćo i sestre!

I danas se u evanđelju u prvome planu pojavljuje apostol Petar. Ali, dok smo mu se protekle nedjelje divili zbog njegove čiste vjere u Isusa, kojega je priznao Mesijom i Sinom Božjim, ovaj puta – u neposrednome sljedećem prizoru – očituje vjeru koja je još nezrela i previše vezana uz "mentalitet ovoga svijeta" (usp. Rim 12,2). Zapravo, kada Isus počinje otvoreno govoriti o sudbini što ga očekuje u Jeruzalemu, to jest da će morati puno trpjeti i biti ubijen da bi potom uskrsnuo, Petar prosvjeduje govoreći: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" (Mt 16,22). Očito je da Učitelj i učenik slijede dva suprotstavljena načina razmišljanja. Petar, prema ljudskoj logici, uvjeren je da Bog nikada svome Sinu ne bi dopustio da svoje poslanje završi umirući na križu. Isus, suprotno tome, zna da ga je Otac - u svojoj neizmjernoj ljubavi prema ljudima – poslao da dadne život za njih, i da je pravedno da se tako dogodi premda sa sobom donosi i muku i križ. S druge strane, On također zna da će posljednja riječ biti uskrsnuće. Petrov prosvjed, premda je izgovoren u dobroj vjeri i iz iskrene ljubavi prema Učitelju, Isusu zvuči kao kušnja, poziv da spasi sebe samoga dok će jedino gubeći svoj život primiti novi i vječni za sve nas.

Ako je Sin Božji da bi nas spasio morao trpjeti i umrijeti razapet, jamačno to nije zbog okrutnoga plana nebeskoga Oca. Razlog je težina bolesti od koje nas je morao izliječiti: tako ozbiljno i smrtno zlo koje je tražilo svu njegovu krv. Zapravo, svojom smrću i uskrsnućem Isus je pobijedio grijeh i smrt ponovno uspostavljajući Božje gospodstvo. No, borba nije završena: zlo postoji i ustrajava u svakome naraštaju, pa i u našim danima. Što su užasi rata, nasilje nad nevinima, bijeda i nepravda koje bijesne nad slabima ako ne suprotstavljanje zla Božjem kraljevstvu? I kako odgovoriti na toliku zloću ako ne razoružanom ljubavlju koja pobjeđuje mržnju, životom koji se ne boji smrti? To je ona ista otajstvena snaga što ju je koristio Isus, pod cijenu da bude neshvaćen i napušten od mnogih svojih.

Draga braćo i sestre, da bi u potpunosti dovršio djelo spasenja, Otkupitelj i dalje sebi i svome poslanju pridružuje muškarce i žene koji su spremni uzeti križ i slijediti ga. Kao i za Krista, tako i za kršćane nositi križ zato nije nešto što se može odabrati, već je poslanje koje treba prigrliti iz ljubavi. U našem sadašnjem svijetu, u kojemu se čini da vladaju sile koje dijele i razaraju, Krist ne prestaje svima predlagati svoj jasan poziv: tko hoće biti moj učenik, neka se odrekne svoje sebičnosti i neka sa mnom nosi križ. Zazovimo pomoć Presvete Djevice, koja je prva i sve do kraja slijedila Isusa na križnome putu. Neka nam ona pomogne da odlučno idemo za Gospodinom, kako bismo od sada, premda u kušnji, doživjeli slavu uskrsnuća.

Nakon Angelusa:

Ovih posljednjih tjedana kronika je zabilježila epizode neregularnoga useljavanja iz Afrike. Nerijetko se prelazak Mediterana prema europskome kontinentu, kojega se gleda kao mjesto nade da bi se pobjeglo od teških i često nepodnošljivih životnih prilika, pretvara u tragediju; ona koja se dogodila prije nekoliko dana čini se da je nadišla prethodne zbog velikoga broja žrtava. Seljenje je pojava koja je prisutna od početka povijesti čovječanstva, koja je zato oduvijek obilježavala odnose među narodima i nacijama. Ipak, nužda u koju se pretvorila u naše doba tiče se i nas te dok potiče na našu solidarnost, istodobno nameće učinkovite političke odgovore. Znam da se mnoge regionalne, nacionalne i međunarodne instancije bave pitanjem neregularnoga seljenja: njima ide moja pohvala i moje ohrabrenje kako bi nastavile svoje zaslužno djelovanje s osjećajem odgovornosti i humanitarnoga duha. Osjećaj odgovornosti moraju pokazati također i zemlje porijekla, ne samo zato što je riječ o njihovim sugrađanima, nego i da bi uklonili uzroke neregularnoga seljenja, te da bi u korijenima uništili sve oblike kriminala povezane s njime. S njihove strane, europske zemlje ili pak zemlje koje su cilju useljavanja, među ostalim su pozvane da u zajedničkome dogovoru razviju inicijative i strukture koje će biti što prikladnije za potrebe neregularnih selioca. A ove posljednje treba senzibilizirati za važnost vlastitoga života koji predstavlja jedinstveno - uvijek dragocjeno – dobro što ga treba čuvati pred najtežim rizicima kojima se izlažu u potrazi za poboljšanjem svojih životnih uvjeta i za obvezu zakonitosti koja je svima naložena. Kao zajednički Otac, osjećam duboku obvezu da pozornost svih svratim na problem i da zatražim velikodušnu suradnju pojedinaca i ustanova, kako bi se s njime suočili i pronašli putove rješenja. Gospodin neka nas prati i plodnima neka učini naše napore!