PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI

Nedjelja, 2. studenoga 2008.

"Uskrsnuo sam i sada sam s tobom uvijek"

Draga braćo i sestre!

Jučerašnja svetkovina Svih svetih dala nam je kontemplirati "nebeski grad, nebeski Jeruzalem koji je naša majka" (Predslovlje Svih svetih). Danas, dušom još uvijek okrenutom tim posljednjim stvarima, spominjemo se svih pokojnih vjernika "koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere" (Prva euharistijska molitva). Vrlo je važno da mi kršćani živimo odnos s pokojnicima u istini vjere i da smrt i vječnost promatramo u svjetlu uskrsnuća. Već je apostol Pavao, pišući prvim zajednicama, pozivao vjernike "da ne tuguju kao drugi koji nemaju nade". "Doista, ako vjerujemo – pisao je – da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime". Nužno je i danas evangelizirati stvarnosti smrti i vječnoga života, koje su osobito podložne praznovjerjima i sinkretizmima, kako kršćanska istina ne bi bila izložena opasnosti da se pomiješa s raznoraznim mitologijama.

U svojoj enciklici o kršćanskoj nadi propitkivao sam se o misteriju vječnog života (usp. Spe salvi, 10-12). Zapitao sam se: je li kršćanska vjera i za današnje ljude nada koja preobražava i oslonac im je u životu (usp. ondje, 10)? Postavlja se još i dublje pitanje: žele li muškarci i žene ovog našeg doba još uvijek vječni život? Ili ne umiju izdići svoj pogled iznad ovozemaljske egzistencija koja je tako postala jedini njihov obzor? Zapravo, kao što je primijetio već sveti Augustin, svi želimo "blaženi život", sreću. Ne znamo dobro što je i kakav je, ali osjećamo da nas nešto k njemu vuče. To je sveopća nada, zajednička ljudima svih vremena i svih mjesta. Izrazom "vječni život" htjelo bi se izraziti tu neugasivu težnju: to nije nekakav beskrajni slijed, već uranjanje u beskrajni ocean ljubavi, u kojem vrijeme, prije i poslije više ne postoje. To je punina života i radosti: to je ono čemu se nadamo i što očekujemo od svoga življenja s Kristom (usp. ondje, 12).

Obnavljamo danas ovu nadu vječnog života utemeljenu na Kristovoj smrti i uskrsnuću. "Uskrsnuo sam i sada sam s tobom uvijek", kaže nam Gospodin, i moja te ruka drži. Gdjegod da ti posrnuo, past ćeš u moje ruke i bit ću prisutan čak i na vratima smrti. Tamo gdje te nitko ne može pratiti i gdje ti ne možeš ništa ponijeti, ondje ću te ja čekati da pretvorim za tebe tminu u svjetlost. Kršćanska nada ipak nije samo individualna, već je uvijek također nada za sve. Naši su životi duboko međusobno povezani, i dobro i zlo koje svaki od nas čini dotiče uvijek također drugoga. Tako molitva jedne duše putnice na svijetu može pomoći drugoj koja se čisti nakon smrti. Eto zašto nas danas Crkva poziva moliti za naše drage pokojnike i zastati kod njihova groba na grobljima. Neka Marija, zvijezda nade, ojača i učini iskrenijom našu vjeru u vječni život i podupre našu molitvu za pokoj duše pokojne braće.