 |
PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI
Nedjelja, 27. prosinca 2009
Obitelj je slika Boga
Draga braćo i sestre!
Danas se slavi Nedjelja svete obitelji. Možemo se ponovno uživjeti u ulogu
pastira iz Betlehema koji, tek što primiše anđelov navještaj, pohitiše u spilju
gdje pronađoše "Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama" (Lk 2,16).
Zaustavimo se i mi u razmatranju nad tim prizorom i razmišljajmo o njegovu
značenju. Prvi svjedoci Kristova rođenja, pastiri, našli su ondje ne Djetešce
Isusa, već malu obitelj: majku, oca i tek rođeno dijete. Bog se htio objaviti
rođenjem u ljudskoj obitelji te je stoga ljudska obitelj postala slika Boga! Bog
je Trojstvo, on je zajedništvo ljubavi a obitelj je, uza svu razliku koja
postoji između Božjega otajstva i ljudskog stvorenja, njegov izraz koji odražava
neistraživi misterij Boga ljubavi. Muškarac i žena, stvoreni na Božju sliku,
postaju u braku "jedno tijelo" (Post 2,24), to jest zajednica ljubavi koja rađa
novi život. Ljudska obitelj, u stanovitom smislu, je slika Trojstva po
interpersonalnoj ljubavi i po plodnosti ljubavi.
Današnja nam liturgija predstavlja poznati događaj iz evanđelja o
dvanaestogodišnjem Isusu koji je ostao u hramu, u Jeruzalemu, bez znanja svojih
roditelja, koji su ga, začuđeni i zabrinuti, pronašli nakon tri dana gdje
razgovara sa učiteljima. Majci koja ga je zamolila objašnjenje, Isus odgovara da
mora "biti u onomu" što pripada njegovu Ocu, u domu svoga Oca, to jest Boga (usp.
Lk 2,49). U tome događaju vidimo dječaka Isusa puna gorljivosti prema Bogu i
prema hramu. Zapitajmo se: od koga je Isus naučio ljubav prema "onomu" što je
Oca njegova? Sigurno da je kao sin duboko poznavao svoga Oca, Boga, da je ima
duboki trajni odnos s Njim, ali, kao pripadnik jedne konkretne kulture, sigurno
da je od roditelja naučio molitve i ljubav prema hramu i Izraelovim
institucijama. Možemo, dakle, reći da je Isusova odluka da ostane u hramu prije
svega plod njegova dubokog odnosa s Ocem, ali također plod odgoja primljena od
Marije i Josipa. Možemo ovdje nazrijeti istinski smisao kršćanskoga odgoja: to
je plod suradnje između odgojitelja i Boga kojoj treba uvijek težiti. Kršćanska
je obitelj svjesna da su djeca Božji dar i plan. Stoga ih ne može smatrati
vlastitim posjedom, nego, služeći u njima Božjem naumu, pozvana je poučiti ih
većoj slobodi, a ta se sastoji u tome da kažu svoj "da" Bogu kako bi vršili
njegovu volju. Djevica Marija je savršeni uzor toga "da". Njoj povjerimo sve
obitelji, moleći osobito za njihovo dragocjeno odgojno poslanje.
|