KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 15. lipnja 2005.

Vjernici su ovisni o Božjem zahvatu

Kateheza br. 54.

Uvodno čitanje:

Psalam 123, Pouzdanje naroda u Gospodina (večernja ponedjeljka III. tjedna) Oči svoje uzdižem k tebi / koji u nebesima prebivaš. / Evo, kao što su uprte oči slugu / u ruke gospodara, / i oči sluškinje / u ruke gospodarice, / tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, / dok nam se ne smiluje. / Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama, / jer se do grla nasitismo prezira. / Presita nam je duša / podsmijeha obijesnih, poruga oholih.

1. Na vrlo upečatljiv način Isus, u Evanđelju, izjavljuje da je oko najizrazitiji simbol najdubljega "ja", ogledalo duše (usp. Mt 6,22-23). Tako je i upravo naviješteni Psalam 123 sav uokviren međusobnim pogledima: vjernik podiže svoje oči prema Gospodinu i iščekuje božanski odgovor, kako bi primio neki znak ljubavi, blagonakloni pogled.

Nerijetko se u Psaltiru govori o pogledu Svevišnjega koji "s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži" (Ps 14,2). Psalmist, kao što smo čuli, koristi jednu sliku, onu sluge i sluškinje koji su u iščekivanju oslobađajuće odluke upravljeni na svoje gospodare.

Premda je prizor vezan uz stari svijet i uz njegov društveni ustroj, ideja je jasna i znakovita: ta slika preuzeta iz svijeta drevnoga Istoka želi istaknuti vjernost siromaha, nadu potlačenih i raspoloživost pravednika u odnosu prema Gospodinu.

2. Molitelj očekuje da se božanske ruke pokrenu, jer one će djelovati po pravdi i uništiti zlo. Zbog toga u Psaltiru molitelj često podiže svoje oči pune nade prema Gospodinu: "Gospodinu su svagda oči moje upravljene, jer mi nogu izvlači iz zamke" (Ps 25,15), te "oči mi klonuše Boga mog čekajuć" (Ps 69,4).

Psalam 123 je prošnja u kojoj se glas vjernika združuje s glasom čitave zajednice: uistinu, u Psalmu se od prvoga lica jednine - "oči svoje uzdižem" - prelazi u množinu - "oči naše" i "dok nam se ne smiluje" (usp. rr. 1-3). Izriče se nada da će se ruke Gospodinove raskriliti kako bi izlile darove pravde i slobode. Pravednik očekuje da se Božji pogled otkrije u svoj svojoj nježnosti i dobroti, kako se čita u drevnom svećeničkom blagoslovu iz Knjige Brojeva: "Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!" (Br 6,25-26).

3. Koliko je važan Božji pogled ispunjen ljubavlju otkriva se u drugom dijelu Psalma, obilježenom zazivom: "Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama" (Ps 123,3). Taj zaziv nastavlja zaključak prvoga dijela Psalma, gdje se ponovno ističe pouzdano iščekivanje "dok nam se ne smiluje" (r. 2).

Vjernicima je potreban Božji zahvat, jer se nalaze u bolnoj situaciji, prezreni i ismijani od obijesnih ljudi. Slika koju sada Psalmist koristi slika je sitosti: "Jer do grla se nasitismo prezira. Presita nam je duša podsmijeha obijesnih, poruga oholih" (rr. 3-4).

Tradicionalna biblijska slika nasićenosti hranom i godinama, suprotstavljena je slici nasićenosti prekomjernim teretom poniženja.

Stoga su pravednici svoju stvar povjerili Gospodinu, a on ne ostaje nezainteresiran za te molećive oči, ne zanemaruje njihov zaziv, niti iznevjerava njihovu nadu.

4. U zaključku dajemo riječ svetom Ambroziju, koji u duhu Psalmista pjesnički uobličuje Božansko djelo koje nas dostiže u Isusu Spasitelju: "Krist je nama sve. Želiš li zacijeliti ranu, on je liječnik; trese li te groznica, on je izvor; tlači li te nepravda, on je pravda; treba li ti pomoć, on je snaga; bojiš li se smrti, on je život; želiš li nebo, on je put; bježiš li od tame, on je svjetlo; tražiš li hranu, on je jelo" (La verginità, 99: SAEMO, XIV/2, Milano-Roma 1989, str. 81).