KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 26. listopada 2005.

Isus Krist se utjelovio jer ljubi čovjeka

Kateheza br. 71 –

Uvodno čitanje: Hvalospjev (Fil 2,6-11); Krist, sluga Božji, (I. večernja nedjelje IV. tjedna) Isus Krist, trajni lik Božji, / nije se kao plijena držao / svoje jednakosti s Bogom, / nego sam sebe "oplijeni" / uzevši lik sluge, / postavši ljudima sličan: / obličjem čovjeku nalik, / ponizi sam sebe, / poslušan do smrti, / smrti na križu. / Zato ga Bog preuzvisi / i darova mu ime, / ime nad svakim imenom, / da se na ime Isusovo / prigne svako koljeno / nebesnika, zemnika i podzemnika, / i svaki će jezik priznati: / "Isus Krist jest Gospodin!" - / na slavu Boga Oca.

1. Još jednom smo, slijedeći smjer što nam ga predlaže bogoslužje večernje kroz različite psalme i hvalospjeve, čuli kako odjekuje zadivljujući i izuzetno značajan hvalospjev što ga je sveti Pavao umetnuo u Poslanicu Filipljanima (2,6-11).

Već smo prije istaknuli kako se ovaj tekst sastoji od dvostrukoga pokreta: silaska i uzlaska. U prvome, Krist Isus izabire sići iz božanskoga sjaja, koji mu po naravi pripada, sve do poniženja "smrti na križu". On se tako prikazuje kao pravi čovjek i naš otkupitelj, istinskim i punim dioništvom u našoj stvarnosti obilježenoj bolju i smrću.

2. Drugi pokret, onaj uzlazni, otkriva uskrsnu slavu Krista, koji se, nakon svoje smrti, objavljuje ponovno u sjaju svoga božanskoga veličanstva.

Otac, koji je prihvatio čin poslušnosti Sina u Utjelovljenju i Muci, sada ga na poseban način "preuzvisuje", kako to kaže i grčki izvornik. To uzvišenje izraženo je, ne samo ustoličenjem zdesna Bogu, nego i dodjeljivanjem Kristu "imena nad svakim imenom" (r. 9).

Valja znati da u biblijskom načinu izražavanja "ime" označava istinsku bit i posebnu ulogu neke osobe, te o njoj objavljuje intimnu i duboku stvarnost. Sinu, koji se iz ljubavi ponizio u smrti, Otac namjenjuje neusporedivo dostojanstvo, najuzvišenije "ime", ime "Gospodin", koje pripada samome Bogu.

3. I doista, ispovijest vjere što je zborno započinju nebo, zemlja i podzemlje prostrti u klanjanju, jasna je i izravna: "Isus Krist jest Gospodin" (r. 11). U grčkome se izvorniku kaže da je Isus Kyrios, što je bez sumnje kraljevski naslov, koji je u biblijskoj tradiciji grčkoga jezika zamjenjivao ime Božje objavljeno Mojsiju, ime sveto i neizrecivo. S jedne strane, dakle, ovdje se radi o priznanju sveopćega gospodstva Isusa Krista, koji prima počasti svega stvorenja, koje je predstavljeno kao njegov podložnik prostrt pred njegovim nogama. S druge strane, međutim, ispovijest vjere predstavlja Krista na način koji odgovara Bogu, predstavljajući ga kao dostojnoga klanjanja.

4. U ovome se Hvalospjevu podsjećanje na sablazan križa (usp. 1 Kor 1,23), a još prije i na istinsko čovještvo utjelovljene Riječi (usp. Iv 1,14), isprepliće s događajem uskrsnuća u kojemu nalazi i svoj vrhunac. Nakon žrtvene poslušnosti Sina, slijedi proslavljujući odgovor Oca, kojemu se pridružuje poklonstvo čovječanstva i stvorenja.

Jedinstvenost Krista postaje razvidna iz njegova položaja Gospodina otkupljenoga svijeta, položaja koji mu je dodijeljen zbog njegove savršene poslušnosti sve "do smrti". Naum spasenja nalazi u Sinu svoje puno dovršenje, a vjernici su ga pozvani - posebice u liturgiji - naviještati, te uživati u njegovim plodovima. To je cilj prema kojemu nas vodi ovaj kristološki hvalospjev što ga Crkva već stoljećima razmatra, pjeva, te ga smatra putokazom za život: "Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu" (Fil 2,5).

5. Prepustimo se sada razmišljanju što ga je mudro o našemu Hvalospjevu ispleo sveti Grgur Nazijanski. U jednoj pjesni u Kristovu čast, ovaj veliki crkveni naučitelj iz IV. stoljeća izjavljuje da se Krist Isus "nije oplijenio od ničega što bi činilo sastavni dio njegove božanske naravi, no unatoč tome on me spasio poput nekog velikoga iscjelitelja koji se prigiba nad nečiste rane... Bio je iz roda Davidova, no bio je stvoritelj Adamov. Bio je od mesa, no bio je i izvan tijela. Rođen je od majke, no od majke djevice; bio je ograničen, ali je bio i golem. Prihvatile su ga jasle, no zvijezda je vodila mudrace, koji su stigli noseći darove i pred njim svinuli koljena. Poput smrtnika borio se sa zloduhom, no, budući da je bio nepobjediv, nadvladao je napasnika u trostrukoj bici... Bio je žrtva, ali i veliki svećenik; bio je žrtvovatelj, a ipak je bio i Bog. Bogu je prinio svoju krv, te je na taj način očistio cijeli svijet. Križ ga je držao uzdignutog nad zemljom, no čavlima je zapravo bio prikovan grijeh... Otišao je među umrle, no uskrsnuo je iz podzemlja, te uskrisio mnoge koji su bili mrtvi. Prvi je događaj vlastit ljudskoj bijedi, a drugi pripada bogatstvu bestjelesnoga bića... Onaj zemaljski oblik besmrtni je Sin uzeo na se, jer te ljubi" (Carmina arcana, 2: Collana di Testi Patristici, LVIII, Roma 1986, str. 236-238).