KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 18. listopada 2006.

Na zlo prisutno i u Crkvi kršćanin odgovara jasnim svjedočenjem za Krista

Draga braćo i sestre,

završavajući danas svoj prolazak galerijom likova apostola što ih je Isus izravno pozvao za svoga zemaljskog života, ne možemo ne spomenuti onoga koji je uvijek imenovan posljednji na popisima Dvanaestorice: Judu Iškariotskoga. Njemu želimo ovdje pridružiti i osobu koja je potom izabrana kao njegova zamjena, to jest Matiju.

Već jednostavno ime Juda budi među kršćanima instinktivnu reakciju odbijanja i osude. Značenje naziva "Iškariotski" dvojbeno je: najčešće se tumači da ga valja shvatiti kao "čovjek iz Keriota", što bi se odnosilo na njegovo rodno selo, smješteno u blizini Hebrona i dvaput spomenuto u Svetom pismu (usp. Jš 15,25; Am 2,2). Drugi ga tumače kao inačicu izraza "sikar", što bi podsjećalo na ratnika naoružanog nožem koji se latinski zvao sica. Tu su, konačno, i oni koji u ovom nadimku vide jednostavnu transkripciju hebrejsko-aramejskog korijena riječi koji bi značio: "onaj koji ga je imao predati." Ovakav se opis nalazi dvaput u Četvrtom evanđelju, i to nakon Petrove ispovijesti vjere (usp. Iv 6,71), te prilikom pomazanja u Betaniji (usp. Iv 12,4). Ostali odlomci pokazuju da je izdajstvo bilo u tijeku, kad kažu: "onaj koji ga je izdao"; tako se čita za vrijeme Posljednje večere, nakon navještaja izdaje (usp. Mt 26,25) te u trenutku Isusova uhićenja (usp. Mt 26,46.48; Iv 18,2.5). S druge strane, popisi Dvanaestorice spominju čin izdaje kao nešto što se već dogodilo: "Juda Iškariotski, koji ga izda", kao što kaže Marko (3,19), a Matej (10,4) i Luka (6,16) imaju sličan izričaj. Sama izdaja dogodila se u dva koraka; ponajprije u naumu, kad se Juda dogovorio s Isusovim protivnicima da će ga predati za trideset srebrnjaka (usp. Mt 26,14-16), a onda i u izvršenju poljupcem danim Učitelju u Getsemaniju (usp. Mt 26,46-50). U svakom slučaju, evanđelisti ističu da je Juda u svemu bio apostol: on je više puta nazvan "jednim od Dvanaestorice" (Mt 26,14.47; Mk 14,10.20; Iv 6,71) ili kao jedan "iz broja Dvanaestorice" (Lk 22,3). Čak i sam Isus, govoreći apostolima i ukazujući upravo na Judu, kaže za njega: "jedan od vas" (Mt 26,21; Mk 14,18; Iv 6,70; 13,21). A Petar će o Judi reći da se "ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi" (Dj 1,17).

Riječ je, dakle, o liku koji je pripadao skupini onih koje si je Isus izabrao kao najbliže pratitelje i suradnike. Iz toga proizlaze dva pitanja dok nastojimo dati objašnjenje onoga što se dogodilo. Ponajprije, pitamo se kako to da je Isus izabrao ovog čovjeka i poklonio mu svoje povjerenje. Uz ostalo, premda je Juda bio blagajnik cijele skupine (usp. Iv 12,6b; 13,29a), u stvarnosti je nazivan i "kradljivcem" (Iv 12,6a). Tajanstvenost toga izbora još je zamjetnija ima li se na umu Isusov oštar sud o njemu: "Jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega" (Mt 26,24). Još se više zgušnjava tajna njegove sudbine u vječnosti, znajući da se Juda "pokaja i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: Sagriješih predavši krv nedužnu!" (Mt 27,3-4). Premda se poslije otišao objesiti (usp. Mt 27,5), nije na nama da sudimo njegov čin, uzimajući tako mjesto Boga, beskrajno milosrdnog i pravednog.

Drugo pitanje odnosi se na motiv Judina postupka: zašto je izdao Isusa? Na to pitanje nastoje odgovoriti razne pretpostavke. Neki ukazuju na njegovu požudu za novcem; drugi zastupaju objašnjenje koje je u vezi mesijanskih očekivanja: Juda bi tako bio razočaran vidjevši da Isus u svoj naum nije uključio političko-vojno oslobođenje svoje zemlje. Ustvari, evanđeoski tekstovi ističu drugi vidik: Ivan izričito kaže da je "đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda" (Iv 13,2); a slično piše i Luka: "A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja Dvanaestorice" (Lk 22,3). Na taj se način nadilaze povijesni motivi te se cijeli događaj tumači na temelju osobne odgovornosti Jude, koji je jadno popustio napasti Zloga. Judina izdaja, u svakom slučaju, ostaje tajna. Isus se prema njemu odnosio kao prema prijatelju (usp. Mt 26,50), no, u svojim pozivima da ga se slijedi putem blaženstava nije nanosio nasilje ljudskoj volji, niti je čovjeka unaprijed zaštitio od napasti Sotone, poštujući tako ljudsku slobodu.

U stvarnosti, mogućnosti zastranjenja ljudskoga srca doista su mnoge. Jedini način da ih se spriječi sastoji se u tome da se ne stvara samo individualističko, autonomno viđenje stvari, nego da se uvijek iznova stavlja na stranu Isusovu, preuzimajući njegov način gledanja na stvari. Iz dana u dan moramo nastojati da budemo u punom zajedništvu s Isusom. Spomenimo se da se i Petar htio suprotstaviti njemu i onome što ga je čekalo u Jeruzalemu, no uzvraćeno mu je oštrim prijekorom: "Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mk 8,32-33). Petar se nakon svojega pada pokajao te je našao oproštenje i milost. I Juda se pokajao, no njegovo se pokajanje izrodilo u očaj koji ga je odveo u samouništenje. To je i nama poziv da uvijek imamo na umu ono što kaže sveti Benedikt na kraju važnog, 5. poglavlja svoga "Pravila": "Ne sumnjajte nikad u božansko milosrđe". Ustvari, "Bog je veći od našega srca" (1 Iv 3,20). Vodimo, dakle, računa o dvije stvari. Prva je: Isus poštuje našu slobodu. Druga je: Isus očekuje našu spremnost na pokajanje i obraćenje; bogat je milosrđem i praštanjem. Uostalom, kad mislimo na negativnu ulogu što ju je Juda imao, moramo je gledati u okviru Božjeg upravljanja događajima. Njegova izdaja odvela je u smrt Isusa koji je tu strašnu muku pretvorio u prostor spasonosne ljubavi i dar sebe Ocu (usp. Gal 2,20; Ef 5,2.25). Glagol "izdati" prijevod je grčke riječi koja znači "predati." Ponekad je subjekt toga glagola sam Bog: on je iz ljubavi "predao" Isusa za sve nas (usp. Rim 8,32). U svom otajstvenom spasenjskom naumu, Bog prihvaća neopravdiv Judin čin kao priliku za potpuno darivanje svoga Sina poradi otkupljenja svijeta.

Zaključno, želimo se spomenuti i onoga koji je nakon Uskrsa izabran namjesto izdajice. U jeruzalemskoj je Crkvi zajednica predložila dvojicu: "Josipa koji se zvao Barsaba, a prozvao se Just, i Matiju" (Dj 1,23), te su potom bacili kocku. Matija je konačno izabran, tako da je "pribrojen jedanaestorici apostola" (Dj 1,26). O njemu ne znamo mnogo, osim da je i on bio svjedok čitavoga zemaljskog Isusovog života (usp. Dj 1,21-22), ostavši mu vjeran do kraja. Veličini te vjernosti pribraja se potom božanski poziv da zauzme Judino mjesto, gotovo kao da ima nadomjestiti i njegovu izdaju. Iz toga izvlačimo i posljednju pouku: premda u Crkvi ne manjka nedostojnih kršćana i izdajnika, svatko je od nas pozvan, nasuprot zlu što ga oni čine, uspostaviti protutežu svojim jasnim svjedočanstvom za Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja.