KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 10. SIJEČNJA 2007.

Stjepan, prvomučenik

Draga braćo i sestre!

Nakon blagdanskoga vremena vraćamo se našim katehezama. Bio sam meditirao s vama o likovima dvanaestorice apostola i svetog Pavla. Potom smo počeli razmišljati o ostalim likovima Crkve u nastanku, pa se tako i danas želimo zaustaviti na osobi svetoga Stjepana, što ga Crkva slavi dan nakon Božića. Sveti Stjepan najpoznatiji je iz skupine sedmorice drugova. Predaja u toj skupini vidi sjeme buduće đakonske službe, premda valja priznati da ovaj naziv nije prisutan u Djelima apostolskim. Stjepanov značaj vidljiv je u svakom slučaju iz toga što mu Luka u toj svojoj važnoj knjizi posvećuje cijela dva poglavlja.

Lukin izvještaj kreće od spominjanja podjele koja se pojavila unutar prve jeruzalemske Crkve: bila je ta Crkva, istina, u cijelosti sastavljena od kršćana židovskog porijekla, no od njih neki su bili iz izraelske zemlje te su se nazivali "Židovima", a drugi, također starozavjetne židovske vjere, potjecali su iz dijaspore grčkoga jezika te su bili nazvani "helenistima". Počeo se tako pojavljivati sljedeći problem: najpotrebitiji među helenistima, osobito udovice koje nisu imale nikakve društvene potpore, bili su u opasnosti da ih se zanemari u svakodnevnom raspoređivanju pomoći. Da bi riješili taj problem apostoli su, zadržavajući kao svoj glavni zadatak molitvu i služenje Riječi, odlučili zadužiti "sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti" kako bi se posvetili službi pomaganja (Dj 6,2-4), to jest socijalnom i karitativnom služenju. U tu su svrhu, kako piše Luka, na poziv apostola učenici izabrali sedam muškaraca. Imamo i njihova imena. To su: "Stjepan, muž pun vjere i Duha Svetoga, zatim Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen te antiohijski pridošlica Nikola. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke" (Dj 6,5-6).

Gesta polaganja ruku može imati različita značenja. U Starom zavjetu ta gesta ponajprije ima značenje prenošenja nekog važnog zadatka, kao što je to učinio Mojsije s Jošuom (usp. Br 27,18-23), određujući tako svoga nasljednika. Slijedeći taj primjer i Crkva u Antiohiji upotrijebit će ovu gestu šaljući Pavla i Barnabu u misiju među narode u svijetu (usp. Dj 13,3). Na slično polaganje ruku na Timoteja, prilikom prenošenja službe, ukazuju i dvije njemu upućene poslanice iz Pavlove tradicije (usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6). Da je riječ o značajnom činu, izvršenu nakon prosudbe, razumije se iz onoga što se može pročitati u Prvoj poslanici Timoteju: "Ruku prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha" (1 Tim 5,22). Vidimo, dakle, kako se gesta polaganja ruku razvija prema sakramentalnom znaku. U slučaju Stjepana i njegovih drugova riječ je zasigurno o prijenosu službe što ga vrše apostoli, ali istovremeno i o molitvi za milost kako bi se ta služba mogla vršiti.

Ono najvažnije što valja primijetiti jest da uz karitativnu službu Stjepan obnaša i službu evangeliziranja u odnosu na svoje sunarodnjake, takozvane "heleniste". Luka upravo ističe činjenicu da Stjepan, "pun milosti i snage" (Dj 6,8), u Isusovo ime donosi novo tumačenje Mojsija i samoga Božjeg Zakona, iščitava Stari zavjet u svjetlu navještaja Isusove smrti i uskrsnuća. Ovo iščitavanje Starog zavjeta, kristološko čitanje, izaziva reakciju Židova koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje (usp. Dj 6,11-14). Iz tog razloga osuđen je na kamenovanje. Sveti Luka prenosi nam posljednji govor ovog sveca, koji je zapravo sažetak njegova propovijedanja. Kao što je Isus bio pokazao učenicima iz Emausa da čitava Stari zavjet govori o njemu, o njegovu križu i njegovu uskrsnuću, tako i sveti Stjepan, slijedeći nauk Isusov, cijeli Stari zavjet čita u kristološkom svjetlu. On dokazuje da je otajstvo križa u središtu povijesti spasenja što je pripovijeda Stari zavjet, pokazuje da je Isus, raspet i uskrsli, doista cilj čitave te povijesti. Dokazuje, dakle, i da je hramsko bogoslužje dovršeno te da je Isus, Uskrsli, novi i istinski "hram". Upravo taj "ne" hramu i njegovu bogoslužju izaziva osudu svetog Stjepana koji je, u tom trenutku - kaže sveti Luka - upravivši oči prema nebu vidio slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu. I vidjevši nebo, Boga i Isusa, sveti Stjepan rekao je: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu" (Dj 7,56). Slijedi izvještaj o njegovu mučeništvu, koje je zapravo oblikovano po uzoru na muku samoga Isusa, ukoliko predaje "Gospodinu Isusu" svoj duh te moli kako grijeh njegovih ubojica ne bi bio uračunat (usp. Dj 7,59-60).

Mjesto mučeništva Stjepanova u Jeruzalemu po predaji je smješteno nedaleko od Damaščanskih vrata, prema sjeveru, gdje se danas uzdiže crkva Sv. Stjepana uz poznatu dominikansku École Biblique. Nakon ubojstva Stjepana, prvoga Kristova mučenika, slijedilo je progonstvo Isusovih učenika u Jeruzalemu i okolici (usp. Dj 8,1). Bilo je to prvo progonstvo u povijesti Crkve, koje je nagnalo skupinu judeo-helenističkih kršćana da pobjegnu iz Jeruzalema i da se rasprše. Prognani iz Jeruzalema, postali su putujući misionari: "Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ" (Dj 8,4). Progonstvo i raspršenje koje mu je slijedilo pretvorili su se u misiju. Evanđelje se tako navješćuje u Samariji, u Feniciji i u Siriji, sve do velikog grada Antiohije, gdje je po Luki prvi put naviješteno i poganima (usp. Dj 11,19-20) i gdje je, također prvi put, odjeknulo ime "kršćani" (Dj 11,26).

Luka osobito primjećuje da su Stjepanovi kamenovatelji "odložili haljine do nogu mladića koji se zvao Savao" (Dj 7,58), onog istoga koji će od progonitelja postati sjajan apostol Evanđelja. To znači da je mladi Savao morao čuti Stjepanovo propovijedanje i tako upoznati glavni sadržaj toga navještaja. Sveti Pavao vjerojatno je tako bio među onima koji su, slušajući ovaj govor, "uskipjeli u srcima i počeli škripati zubima na njega" (Dj 7,54). Ovdje možemo vidjeti čudesa božanske Providnosti. Savao, ogorčeni neprijatelj Stjepanova viđenja, nakon susreta s uskrslim Kristom na putu za Damask, prihvaća kristološko čitanje Starog zavjeta, na kakvo je ukazivao Prvomučenik, te ga produbljuje i dopunjuje i tako postaje "apostolom naroda". Zakon je ispunjen, tako on naučava, u križu Kristovu. Vjera u Krista, zajedništvo i ljubav Kristova pravo je ispunjenje svega Zakona. To je sadržaj Pavlova propovijedanja. On tako dokazuje da Bog Abrahamov postaje Bog sviju. I svi koji vjeruju u Isusa Krista, kao sinovi Abrahamovi, postaju dionici obećanjâ. U poslanju svetog Pavla dovršava se Stjepanovo viđenje.

Stjepanova povijest mnogo nam toga govori. Na primjer, poučava nas da ne treba nikada odvajati socijalnu karitativnu zauzetost od odvažnog navještaja vjere. Stjepan je bio jedan od sedmorice određenih ponajprije za djela milosrđa, ali nije bilo moguće odvojiti milosrđe od navještaja. Tako uz milosrđe naviješta raspetoga Krista sve do prihvaćanja mučeništva. To je prva pouka što je možemo naučiti od svetog Stjepana: milosrđe i navještaj uvijek idu skupa. Sveti Stjepan u prvom nam redu govori o Kristu, o Kristu raspetome i uskrslome kao središtu povijesti i našega života. Možemo shvatiti da križ uvijek ima središnje značenje u životu Crkve, a i u našem osobnom životu.

U povijesti Crkve nikad neće nedostajati muke i progona. Upravo progonstvo, prema poznatoj Tertulijanovoj izreci, postaje izvorom misije koja dovodi do rađanja novih kršćana. Navodim njegove riječi: "Mi se množimo svaki puta kad nas vi žanjete: krv je kršćana sjeme" (Apologetico 50,13: Plures efficimur quoties metimur a vobis: semen est sanguis christianorum). No, i u našem životu križ, koji neće nikad nedostajati, postaje blagoslov. Prihvaćajući križ, znajući da on postaje i jest blagoslov, učimo se kršćanskoj radosti i u teškim trenucima. Vrijednost svjedočanstva nenadomjestiva je, budući da Evanđelje vodi do svjedočanstva, a svjedočanstvo hrani Crkvu. Neka nas sveti Stjepan pouči da nam ove pouke postanu blago, neka nas pouči da ljubimo križ, jer on je put kojim Krist uvijek iznova dolazi među nas.

* * *

Pozdrav na hrvatskom jeziku:

Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način učenice ženske klasične gimnazije Sestara Milosrdnica te druge skupine vjernika iz Zagreba! Po uzoru na velikane vjere vašega naroda, budite vjerni svom krsnom savezu s Bogom! Hvaljen Isus i Marija!