KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 8. kolovoza 2007.

Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Draga braćo i sestre!

Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom Baziliju. Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom, koji je također, poput Bazilija, podrijetlom iz Kapadocije. Slavni teolog, govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj rječitosti, a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.

Grgur se rodio u plemenitoj obitelji. Majka ga je posvetila Bogu od samoga rođenja, oko 330. godine. Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je najpoznatije škole toga doba: najprije je bio u Cezareji Kapadocijskoj, gdje je sklopio prijateljstvo s Bazilijem, budućim biskupom toga grada, a potom je boravio po drugim metropolama drevnoga svijeta, kao što su egipatska Aleksandrija i osobito Atena, gdje je ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio 43,14-24: SC 384,146-180). Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije zapisati: "Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome velikome Baziliju zbog ozbiljnosti njegova načina života i zrelosti i mudrosti njegovih govora, nego sam na to poticao i druge koji ga još ne poznavahu... Vodila nas je ista žeđ za znanjem... Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi, nego tko će drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se kao da imamo samo jednu dušu u dva tijela" (Oratio 43,16.20: SC 384,154-156.164). Riječi su to koje oslikavaju svojevrstan autoportret ove plemenite duše. No, može se zamisliti da je ovaj čovjek, koji se tako snažno odrazio od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti zbog stvari ovoga svijeta.

Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema monastičkom životu, prema samotništvu, a privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija. On će sam napisati: "Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi samome, ne brinuti se više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih, razgovarati sa sobom samim i s Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari, nositi u duši uvijek čiste božanske slike nepomiješane sa zemaljskim i krivim oblicima, biti doista bez mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj odraz, uzimajući svjetlo od svjetla..., uživati, u sadašnjoj nadi, buduća dobra i razgovarati s anđelima, već sada napustiti zemlju, premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u visine" (Oratio 2,7: SC 247,96).

Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de vita sua 340-349: PG 37,1053), primio je prezbitersko ređenje s određenim oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir, brinuti se za druge, o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji. Ipak, prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti, prihvaćajući, kao što se to često događa u životu, da ga Providnost nosi onamo kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18). Godine 371. njegov prijatelj Bazilije, biskup Cezareje, protiv volje samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za biskupa u Sasimi, u strateški važnom mjestu za Kapadociju. Zbog raznih poteškoća Grgur nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.

Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi vodio malu katoličku zajednicu vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri. Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo "politički ispravno", a carevi su ga držali politički korisnim. Tako se Grgur našao u manjini i okružen neprijateljstvom. U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes 27-31: SC 250,70-343) upravo radi obrane i pojašnjenja trojstvene vjere. Ti su govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja, koji doista olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika. Izvrsnost forme kojom su sastavljeni čini te govore i danas privlačnima. Grgur je zbog ovih govora dobio nadimak "teolog". Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog ili Bogoslov. I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje, a još manje je plod samo složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom. Upravo se na taj način našem razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo. U kontemplativnoj tišini, zahvaćena divljenjem pred čudesima objavljenoga otajstva, duša prima božansku ljepotu i slavu.

Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine, Grgur je izabran za carigradskog biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom. No, ubrzo su se protiv njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ. Za tako osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva. Ponovilo se ono na što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca: "Podijelili smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se jedni od drugih!" (Oratio 6,3: SC 405,128). U takvom je napetom ozračju došlo i do njegova povlačenja s biskupske stolice. U prepunoj katedrali Grgur je dostojanstveno izrekao svoj upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42: SC 384,48-114). Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: "Zbogom, veliki grade, od Krista ljubljeni... Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad [vjere] koji vam je povjeren (usp. 1Tim 6,20), spominjite se mojih patnji (usp. Kol 4,18). Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama" (usp. Oratio 42,27: SC 384,112-114).

Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za tu kršćansku zajednicu. Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj rodni kraj, posvetivši se učenju i asketskom životu. U tom je razdoblju sastavio većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio: De vita sua, iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta, uzornoga puta kršćanina koji trpi, čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba. To je čovjek koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama, ovom našem svijetu: bez Boga čovjek gubi svoju veličinu, bez Boga nema pravoga čovještva. Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji. U jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu: "Budi dobrostiv, Ti koji si Onostranost svega" (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508). Godine 390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu koji ga je oštrim umom branio u svojim spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji.