The Holy See
back up
Search
riga

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 19. rujna 2007.

 

Šesnaest stoljeća od smrti sv. Ivana Zlatoustoga

Draga braćo i sestre!

Ove godine pada šesnaest stoljeća od smrti svetoga Ivana Zlatoustoga (407-2007). Može se reći da je Ivan iz Antiohije, nazvan Krizostom, to jest "Zlatousti" zbog svoje rječitosti živ i danas, pa i zbog svojih djela. Anonimni pisar prepisivač ostavio je zapisano da su ona "prošla cijelim svijetom kao bljesak munje". Njegovi spisi i nama, kao i vjernicima njegova doba koji su opetovano bili bez njega zbog njegovih progonstava, omogućuju da živimo s njegovim knjigama unatoč njegovoj odsutnosti. To je ono što je i on sam predlagao iz progonstva u jednome svome pismu (usp. Olimpijadi, Pismo 8,45).

Rođen oko 349. u Antiohiji Sirijskoj (danas Atakya na jugu Turske), tamo je i obnašao svećeničku službu oko jedanaest godina do 397. kada je imenovan biskupom Carigrada te je u glavnome gradu Carstva obnašao svoju biskupsku službu prije dva progona, koji su slijedili brzo jedan za drugim, između 403. i 407. Danas ćemo se zadržati na promišljanju Krizostomovih antiohijskih godina.

Siroče je zbog smrti oca ostao u djetinjoj dobi, živio je s majkom Antusom koja je u njega udahnula profinjenu ljudsku osjećajnost i duboku kršćansku vjeru. Polazio je osnovno i više školovanje okrunjeno tečajevima iz filozofije i retorike, a učitelj mu je bio poganin Libanio, najpoznatiji govornik onoga doba. U njegovoj školi Ivan je postao najveći govornik kasne grčke antike. Kršten je 368., za crkveni ga je život pripremio biskup Melecije koji ga je 371. postavio za lektora. Ta činjenica označila je službeni ulazak Krizostoma u crkveni cursus. Od 367. do 372. je polazio Asceterij (Asceterio), neku vrstu sjemeništa u Antiohiji zajedno sa skupinom mladih, od kojih su neki postali biskupi pod vodstvom poznatoga egzegete Diodora iz Tarsa koji je Ivana uveo u povijesno-književnu egzegezu, karakterističnu za antiohijsku tradiciju.

Potom se na četiri godine povukao među eremite na obližnju planinu Silpio. To povlačenje u samoću produžio je još dvije godine, koje je proživio sam u spilji pod vodstvom jednog "starca". U tome razdoblju potpuno se posvetio razmatranju "Kristovih zakona", evanđelja i osobito Pavlovim poslanicama. Kada se razbolio nije mogao brinuti sam o sebi te se morao vratiti u kršćansku zajednicu u Antiohiji (usp. Palladio, Život 5). Gospodin je intervenirao – pojašnjava životopisac – s bolešću u pravi trenutak da bi Ivanu omogućio da slijedi svoj pravi poziv. Zapravo, on sam će napisati da bi ako bi trebao izabrati alternativu između nedaća upravljanja Crkvom i mira monaškoga života tisuću puta radije odabrao pastoralno služenje (usp. O svećeništvu, 6,7): Krizostom se osjećao pozvanim upravo na to. I tu se dogodila odlučujuća promjena njegove povijesti zvanja: pastir duša s punim radnim vremenom! Bliskost s riječju Božjom, što ju je njegovao u tijeku godina pustinjačkog života u njemu je do zrelosti dovela nezadrživu potrebu da propovijeda evanđelje, da drugima daruje ono što je on sam primio u godinama razmatranja. Misionarski ideal tako ga je, vatrene duše, uveo u pastoralnu skrb.

Između 378. i 379. vratio se u grad. Đakonom je postao 381, svećenikom 386, te je postao slavan propovjednik u crkvama svoga grada. Držao je homilije protiv arijanaca, nakon kojih su slijedile one u spomen na antiohijske mučenike i druge za glavne liturgijske blagdane: riječ je o velikome nauku vjere u Krista, također u svjetlu njegovih svetih. Ivanova "junačka godina" bila je 387, takozvana godina "ustanka kipova". Narod je srušio carske kipove u znak prosvjeda protiv povišenja poreza. Vidi se da se neke stvari u povijesti ne mijenjaju! U tim danima korizme i tjeskobe zbog imperatorovih kazni koje su prijetile, on je održao svoje 22 zanosne Propovijedi o kipovima, usmjerene na pokoru i obraćenje. Nakon toga uslijedilo je razdoblje radosne pastoralne skrbi (387-397).

Krizostom je među najplodnijim Ocima: do njega je do nas došlo 17 traktata, više od 700 autentičnih propovijedi, komentari na Mateja i Pavla (Poslanice Rimljanima, Korinćanima, Efežanima i Hebrejima) te 241 pismo. Nije bio spekulativni teolog. No, prenosio je tradicionalni i pouzdani nauk Crkve u doba teoloških razilaženja potaknutih nadasve arijanstvom, to jest nijekanjem Kristova božanstva. Zato je pouzdani svjedok dogmatskoga razvitka što ga je dostignula Crkva u IV. i V. stoljeću. Njegova je teologija na profinjeni način pastoralna, i u njoj je stalno izražena briga za dosljednost između misli izrečene riječju i onoga što se živi. To je na osobit način nit vodilja sjajnih kateheza kojima je katekumene pripremao na primanje krštenja. Kada je već bio blizu smrti napisao je da je vrijednost čovjeka u "točnome poznavanju pravoga nauka i u čestitosti života" (Pismo iz progonstva). Dvije stvari – poznavanje istine i čestitost života – idu skupa: znanje se mora provesti u život. Svaka je njegova intervencija uvijek je kanila u vjernicima razviti korištenje inteligencije, istinskoga razuma, kako bi se shvatili i u život proveli moralni i duhovni zahtjevi vjere.

Ivan Zlatousti svojim spisima skrbi za to da duhovno prati cjeloviti razvitak osobe, u njezinoj fizičkoj, intelektualnoj i vjerskoj dimenziji. Različite faze rasta uspoređuju se s isto tolikim brojem beskrajnoga oceana: "Prvo od tih mora je djetinjstvo" (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Naime, "upravo u to prvo doba očituju se nagnuća poroku i kreposti". Zbog toga Božji zakon od najranijeg doba mora biti utisnut u dušu "kao na voštanu ploču" (Homilija 3,1, o Ivanovu evanđelju): ta je dob zapravo najvažnija. Moramo imati na umu koliko je važno da u toj prvoj fazi života u čovjeka stvarno uđu velika usmjerenja koja daju ispravnu perspektivu egzistenciji. Krizostom zato preporučuje: "Još od najranije dobi opremite djecu duhovnim oružjem i poučite ih da se prekriže na čelu rukom" (Homilija 12,7 o Prvoj poslanici Korinćanima). Dolaze potom adolescencija i mladost: "Po djetinjstvu slijedi more adolescencije u koje pušu snažni vjetrovi… jer u nama raste… požuda" (Homilija 81,5 o Matejevu evanđelju). Na kraju dolaze zaruke i vjenčanje: "Nakon mladosti dolazi doba zrele osobe, u kojemu stižu obiteljske obveze: to je vrijeme traženja žene" (isto tamo). On podsjeća na svrhe braka obogaćujući ih – pozivajući na krepost umjerenosti – bogatim spletom personaliziranih odnosa. Dobro pripremljeni supružnici na taj način preprečuju put rastavi: sve se događa s radošću i djeca se mogu odgajati za kreposti. Kada se potom rodi prvo dijete, ono je "kao most; troje postaju jedno tijelo jer dijete spaja dva dijela" (Homilija 12,5 o Poslanici Korinćanima) i troje tvore "obitelj, malu Crkvu" (Homilija 20,6 o Poslanici Efežanima).

Krizostom je uobičajeno propovijedao u tijeku liturgije, "mjesta" u kojemu se zajednica izgrađuje Riječju i Euharistijom. Na njoj okupljeno mnoštvo očituje jedinu Crkvu (Homilija 8,7 o Poslanici Rimljanima), sama je riječ upućena na svakome mjestu svima (Homilija 24,2 o Prvoj poslanici Korinćanima), a euharistijsko zajedništvo postaje učinkoviti znak jedinstva (Homilija 32,7 o Matejevom evanđelju). Njegov pastoralni plan bio je uključen u život Crkve u kojoj su vjernici laici krštenjem poprimali svećeničku, kraljevsku i proročku službu. Vjerniku laiku kaže: "I tebe također krštenje čini kraljem, svećenikom i prorokom" (Homilija 3,5 o Poslanici Korinćanima). Iz toga proizlazi osnovna obveza poslanja jer je svatko u određenoj mjeri odgovoran za spasenje drugih: "Načelo našega društvenoga života je… ne zanimati se samo za sebe!" (Homilija 9,2 o Knjizi Postanka). Sve se odvija između dva pola: velike Crkve i "male Crkve", obitelji, u uzajamnom odnosu.

Kako možete vidjeti, draga braćo i sestre, ta Krizostomova lekcija o autentičnoj kršćanskoj prisutnosti vjernika laika u obitelji i u društvu i danas je više nego aktualna. Molimo Gospodina da nas učini poslušnima za naučavanja ovoga velikoga Učitelja vjere.
 

Apel

Ovih su dana neke područja razorena teškim nepogodama: mislim na poplave u nekim orijentalnim zemljama, kao i na užasne požare u Grčkoj, Italiji i drugim europskim nacijama. Pred tako dramatičnim prilikama koje su prouzročile brojne žrtve i ogromne materijalne štete, ne može se ne biti zabirnut zbog neodgovornoga ponašanja nekih koji u opasnost dovode život ljudi i uništavaju ambijentalnu baštinu, dragocjeno dobro cijeloga čovječanstva. Pridružujem se onima koji opravdano osuđuju takva kriminalna djela i sve pozivam da mole za žrtve tih tragedija.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način pripadnike hrvatskih zračnih snaga i djelatnike Vojnoga Ordinarijata. Neka Božji blagoslov bude uvijek nad vama i nad vašim obiteljima te vas čuva u radosti i miru. Hvaljen Isus i Marija!

                             

top