KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 24. listopada 2007.
 

Pouka u vjeri neodvojiva je od primjera životom

Draga braćo i sestre, sveti biskup Ambrozije - o kojemu ću danas govoriti - umro je u Milanu noću između 3. i 4. travnja 397. godine, u zoru Velike subote. Dan ranije, oko pet poslijepodne, počeo je moliti, polegnut u postelju, raširenih ruku u obliku križa. Sudjelovao je, tako, u svečanom vazmenom trodnevlju, u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. "Vidjeli smo kako mu se miču usne, no nismo mu čuli glasa", svjedočio je Paulin, vjerni đakon koji je na Augustinov poticaj napisao Ambrozijev Život. U jednom trenutku stanje mu se pogoršalo. Honorata, biskupa Vercellija, koji je tada pomagao Ambroziju i spavao na gornjem katu, probudio je glas koji mu je ponavljao: "Ustani, brzo! Ambrozijo umire..." Honorat je hitro sišao - nastavlja Paulin - "i ponudio svecu Tijelo Gospodinovo. Tek što ga je primio i progutao, Ambrozije je predao duh, uzimajući sa sobom i tu popudbinu. Tako njegova duša, okrijepljena snagom te hrane, sada uživa u društvu anđela" (Vita 47). Toga Velikog petka 397. godine širom raširene ruke umirućega Ambrozija izrekle su njegovo mistično sudioništvo u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. Bila je to njegova posljednja kateheza: kad su utihnule njegove riječi on je još govorio svjedočanstvom života.

Ambrozije nije bio star kad je umro. Nije imao ni šezdeset godina, budući da se rodio oko 340. godine u Treviriju, gdje mu je otac bio kao prefekt Galije. Obitelj mu je bila kršćanska. Nakon očeve smrti, majka ga je povela u Rim dok je još bio dječak, te ga je pripremala za državnu karijeru, pruživši mu dobro obrazovanje u retorici i pravu. Oko 370. godine pozvan je da bude upravitelj pokrajina Emilije i Ligurije, sa sjedištem u Milanu. Upravo se ondje ražarila borba između pravovjernih kršćana i arijevaca, posebice nakon smrti arijevskoga biskupa Ausencija. Ambrozije se uključio u spor kako bi primirio protivničke strane, a njegov je autoritet bio toliki da ga je, premda tek običan katekumen, narod aklamacijom izabrao za milanskoga biskupa.

Do tog trenutka Ambrozije je bio najviši državni službenik Rimskoga Carstva u sjevernoj Italiji. Imao je izrazito dobru kulturnu pripremu, no, lišen poznavanja Svetoga pisma, novi se biskup posvetio ubrzanome studiju. Upoznao je i naučio tumačiti Bibliju prema djelima Origena, neupitnoga učitelja "aleksandrijske škole." Na taj je način Ambrozije u latinsko područje prenio onakvo promišljanje o Pismima kakvo je započeo Origen, označivši tako na Zapadu početak prakticiranja božanskoga čitanja Svetog pisma - lectio divina. Metoda takva čitanja bila je vodiljom sveg Ambrozijeva propovijedanja i svih spisa, koji su se nadahnjivali upravo na molitvenom slušanju Božje Riječi. Poznati uvod u jednu od Ambrozijevih kateheza dobro pokazuje kako je ovaj sveti biskup Stari zavjet primjenjivao na kršćanski život: "Dok su se čitala izvješća o Praocima i misli iz Mudrih izreka, svakoga smo dana raspravljali o moralu - kaže milanski biskup svojim katekumenima i novokrštenicima - da se, njima oblikovani i poučeni, naviknete stupati stazama Praotaca i slijediti put poslušnosti božanskim zapovijedima" (I misteri 1,1). Drugim riječima, novokrštenici i katekumeni, po biskupovu mišljenju, naučivši kako dobro živjeti, mogli su se već smatrati pripravljenima za velika otajstva Krista. Tako Ambrozijevo propovijedanje - koje predstavlja srž njegova ogromna pisana djela - počinje od čitanja svetih knjiga ("Praoci" kod njega predstavljaju Povijesne knjige, a "Izreke" Mudrosne knjige), koje potiču na život u skladu s božanskom Objavom.

Očito je da osobno svjedočanstvo propovjednikovo i uzoran život kršćanske zajednice uvjetuju učinkovitost propovijedi. S te točke gledišta značajan je jedan odlomak Augustinovih Ispovijesti. Augustin je došao u Milano kao profesor retorike. Nije bio kršćanin, nego skeptik. Tražio je, ali nije uspijevao doista naći kršćansku istinu. Ono što je pokrenulo srce mladoga retora iz Afrike, skeptika i očajnika, i što ga je potaklo na konačno obraćenje, nisu bile lijepe Ambrozijeve propovijedi (premda ih je držao na visokoj cijeni). Bilo je to, međutim, svjedočanstvo toga biskupa i milanske Crkve, koja je molila i pjevala, jedinstvena kao jedno tijelo. Crkva koja se može suprotstaviti drskosti cara i njegove majke, koji su se početkom 386. godine vratili kako bi tražili da preuzmu jednu bogomolju za arijevske obrede. U zdanju koje je trebalo biti oduzeto - pripovijeda Augustin - "pobožni je narod bdio, spreman i umrijeti uz svoga biskupa." Ovo svjedočanstvo iz Ispovijesti osobito je dragocjeno, jer pokazuje da se nešto počelo mijenjati u Augustinovoj nutrini. On tako nastavlja: "I mi, iako još uvijek duhovno mlaki, sudjelovali smo u uzbuđenosti svega naroda" (Ispovijesti 9,7).

Iz života i primjera biskupa Ambrozija, Augustin je naučio vjerovati i propovijedati. Možemo ovdje podsjetiti na poznatu propovijed ovoga afričkoga biskupa, koja je zaslužila da se mnogo stoljeća kasnije nađe citiranom u koncilskoj konstituciji Dei Verbum: "Stoga svi klerici - upozorava tako Dei Verbum u broju 25 - i ostali koji kao katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane - i ovdje počinje navođenje Augustinovih riječi - "jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra". Upravo je od Ambrozija naučio ovo "slušanje iznutra", ovu ustrajnost u čitanju Svetoga pisma u molitvenom stavu, tako da se može doista primiti u svoje srce i usvojiti Riječ Božja.

Draga braćo i sestre, htio bih vam predložiti za razmišljanje još jednu svojevrsnu "patrističku ikonu" koja, protumačena u svjetlu rečenoga, dobro oslikava "srce" Ambrozijeva nauka. U šestoj knjizi svojih Ispovijesti, Augustin pripovijeda o svome susretu s Ambrozijem, susretu od zasigurno velike važnosti za povijest Crkve. On doslovno piše da je, odlazeći milanskome biskupu, obično nalazio Ambrozija zauzeta s gomilama osoba punih problema i zbog čijih se potreba često žrtvovao. Uvijek je ondje bio dugi red ljudi koji su čekali na razgovor s njime, nadajući se da će im on pružiti utjehu i nadu. Kad Ambrozije nije bio s njima, s narodom (a takva su razdoblja bila vrlo kratka), ili je krijepio tijelo potrebnom hranom ili je hranio duh čitanjem. Ovdje se Augustin čudi, jer je Ambrozije čitao Pisma zatvorenih usta, samo očima (usp. Ispovijesti 6,3). Zapravo je u prvim stoljećima kršćanstva čitanje bilo shvaćeno isključivo u svrhu navještaja, a čitanje naglas olakšavalo je razumijevanje i samome čitatelju. Primjećujući da je Ambrozije mogao prelaziti stranice samo očima, Augustin izražava svoje divljenje jedinstvenoj sposobnosti čitanja i bliskosti Pismima. Dakle, u tom "čitanju vrškovima usana", pri čemu srce nastoji postići razumijevanje Božje Riječi - evo "ikone" o kojoj govorimo - može se naslutiti metoda Ambrozijeve kateheze: samo Pismo, iznutra usvojeno, predlaže sadržaje navještaja koji će voditi do obraćenja srdaca.

Tako je, prema Ambrozijevu i Augustinovu nauku, kateheza neodvojiva od svjedočanstva životom. Može se odnositi i na katehista ono što sam napisao u Uvodu u kršćanstvo o teologu. Tko poučava u vjeri ne može riskirati da sliči nekakvo klaunu koji bio ponavljao nekakav tekst, shvaćajući to kao posao. Naprotiv - služeći se slikom koja je bila draga Origenu, piscu što ga je Ambrozije osobito cijenio - on mora biti poput ljubljenoga učenika koji je položio glavu na srce Učiteljevo i odande primio način razmišljanja, govora i djelovanja. Na koncu, pravi je učenik onaj koji naviješta Evanđelje na vjerodostojniji i učinkovit način.

Poput apostola Ivana, biskup Ambrozije - koji je uvijek neumorno ponavljao: "Omnia Christus est nobis!; Krist nam je sve!" istinski je svjedok Gospodinov. Samim njegovim riječima, punim ljubavi za Isusa, zaključujemo našu katehezu: "Omnia Christus est nobis! Želiš li izliječiti ranu, on je liječnik; ako si isušen vrućicom, on je izvor; tlači li te nepravda, on je pravda; ako ti je potrebna pomoć, on je snaga; straši li te smrt, on je život; žudiš li nebo, on je put; jesi li u tami, on je svjetlo... Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blažen čovjek koji se u njega uzda!" (De virginitate 16,99). Uzdajmo se i mi u Krista i bit ćemo blaženi i živjeti u miru.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način studente iz župe Svete Barbare iz Carevdara te vjernike župe Svetoga Pavla iz Zagreba. Krist Gospodin, kojemu ste povjerovali, neka uvijek bude razlog vaše radosti. Hvaljen Isus i Marija!