|
|
|
|
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 21. studenoga 2007.
Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina Draga braćo i sestre! Sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli. Afraat, poznat i pod nadimkom "Mudrac", bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi. Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici
između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s
Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među
takozvanim "rođacima" Jakova, "brata Gospodinova" (usp. Mk 6,3). Bile su to
osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik
bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput
aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio
nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala.
Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim
knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva "učenikom Svetog pisma" Staroga i
Novoga zavjeta (Izlaganje 22,26), koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i
kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja. U svojim Izlaganjima Afraat razvija različite teme. Vjeran sirskoj predaji, često spasenje što ga je Krist izvršio predstavlja kao izlječenje, a samoga Krista kao liječnika. Grijeh je, pak, viđen kao rana što je samo pokora može zacijeliti: "Čovjek koji je bio ranjen u bitki - kaže Afraat - ne stidi se predati u ruke mudroga liječnika...; isto tako, koga je ranio Sotona, ne smije se stidjeti priznati svoj grijeh i od njega se udaljiti, tražeći lijek pokore" (Izlaganje 7,3). Drugi važan vid Afraatova djela njegov je nauk o molitvi, a posebice o Kristu kao učitelju molitve. Kršćanin moli slijedeći nauk Isusov i njegov molitveni primjer: "Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: "Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi", i dalje: "Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti" (Mt 6,6)... Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca" (Izlaganje 4,10). Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: "Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva" (Izlaganje 9,14). Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: "Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu" (Izlaganje 9,2). Afraatovo viđenje čovjeka i njegove tjelesne stvarnosti vrlo je pozitivno: ljudsko tijelo, po primjeru poniznoga Krista, pozvano je na ljepotu, na radost i na svjetlo: "Bog se približava čovjeku kojega ljubi, i pravo je ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti. Ponizni su jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, duboki, uravnoteženi, lijepi i željeni" (Izlaganje 9,14). Često je kod Afraata kršćanski život predstavljen u jasnom asketskom i duhovnom svjetlu: vjera je temelj takva života, njegovo ishodište; ona od čovjeka stvara hram u kojem sam Krist prebiva. Vjera, dakle, omogućuje iskrenu ljubav koja se izriče u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Druga važna stvar za Afraata jest post koji on shvaća u širem smislu. Govori on tako o postu od hrane kao neizbježnom želi li se biti milosrdan i djevičanski, o postu kao suzdržavanju poradi postizanja svetosti, o postu od ispraznih ili ružnih riječi, o postu od srdžbe, o postu od posjedovanja dobara kako bi se moglo služiti, o postu od sna kako bi se moglo nazočiti molitvi. Draga braćo i sestre, vratimo zaključno opet Afraatovu nauku o molitvi. Prema
ovom drevnom "Mudracu", molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu
srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako
piše: Apel Stigle su do nas bolne vijesti o teškoj humanitarnoj situaciji u Somaliji, posebice u Mogadišu, uz sve veću socijalnu nesigurnost i siromaštvo. Sa strepnjom pratim razvoj događaja i pozivam sve koji imaju političku odgovornost, na mjesnoj i međunarodnoj razini, da nađu miroljubiva rješenja kako bi se pružila pomoć tome dragome narodu. Ohrabrujem također napore svih koji, unatoč nesigurnosti i neprilikama, ostaju u tome području kako bi pomogli njegovim stanovnicima. Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom: Srdačno pozdravljam hrvatske hodočasnike, posebno članove Hrvatske franjevačke provincije Svetoga Ćirila i Metoda te vjernike iz Zadra i Zagreba. Vjera, koja čovjeka čini hramom u kojemu prebiva sam Krist, neka vas vodi da ga nasljedujete u poniznosti i jednostavnosti. Hvaljen Isus i Marija!
|
 |