KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 30. travnja 2008.

Papa kao navjestitelj Krista, nade naše u Sjedinjenim Američkim Državama

Draga braćo i sestre, premda je prošlo već podosta dana od moga povratka, želim ipak današnju katehezu posvetiti, po običaju, apostolskom putovanju što sam ga poduzeo u Organizaciju ujedinjenih naroda i u Sjedinjene Američke Države od 15. do 21. travnja. Ponajprije ponavljam izraze moje srdačne zahvalnosti Biskupskoj konferenciji SAD-a, kao i predsjedniku Bushu, na njihovu pozivu i na njihovu toplu dočeku što su mi ga iskazali. No, moje "hvala" upućeno je i svima onima koji su me u Washingtonu i u New Yorku došli pozdraviti i pokazati svoju ljubav prema papi, ili onima koji su me pratili i podržali molitvom i prinosom svoje žrtve. Kao što je poznato, povod tome posjetu bila je dvjestota obljetnica uzdignuća u rang metropolije prve dijeceze u toj zemlji, one baltimorske, te utemeljenja biskupija u New Yorku, Bostonu, Philadelphiji i Lousvilleu. Tom po svemu crkvenom prigodom, s radošću sam se osobno prvi put kao Petrov nasljednik zaputio kako bih posjetio ljubljeni narod Sjedinjenih Američkih Država, da katolike učvrstim u vjeri, da obnovim i ojačam bratstvo sa svim kršćanima, i da navijestim svima poruku "Krista nade naše", što je bilo i geslo moga putovanja.

U susretu s gospodinom Predsjednikom u njegovu sjedištu, imao sam priliku odati počast toj velikoj zemlji, koja je od svojih početaka bila građena na temelju sretnog spoja vjerskih, etičkih i političkih načela, i koja još uvijek predstavlja vrijedan primjer zdravog laičkog društva, gdje je vjerska dimenzija, u različitosti svojih izričaja, ne samo tolerirana, nego i vrednovana kao "duša" nacije i temeljno jamstvo prava i dužnosti čovjeka. U tom kontekstu Crkva može slobodno i zauzeto vršiti svoje poslanje evangelizacije i ljudskog napretka, pa i kao "kritička savjest", pridonoseći izgradnji društva dostojna ljudske osobe, te istovremeno potičući zemlju kao što su Sjedinjene Američke Države, prema kojima svi gledaju kao prema jednom od glavnih čimbenika međunarodne zajednice, na globalnu solidarnost, sve potrebniju i hitniju, kao i na strpljivo vođenje dijaloga u međunarodnim odnosima.

Naravno, poslanje i uloga crkvene zajednice bili su u središtu susreta s biskupima, koji je održan u Nacionalnom svetištu Bezgrešnog začeća u Washingtonu. U liturgijskom ozračju molitve večernje, dali smo hvalu Gospodinu za hod što ga je prošao narod Božji u Sjedinjenim Državama, za revnost njegovih pastira i za žar i velikodušnost njegovih vjernika, što se očituje u otvorenom razmišljanju o vjeri i u bezbrojnim karitativnim i humanitarnim inicijativama u zemlji i u svijetu. U isto vrijeme podržao sam svoju braću u biskupstvu u njihovu ne laganom zadatku sijanja Evanđelja u društvu obilježenu mnogim kontradikcijama, koje prijete i dosljednosti katolika i samoga klera. Ohrabrio sam ih da iznose svoje mišljenje o aktualnim moralnim i društvenim pitanjima, te da odgajaju vjernike laike, kako bi bili dobar "kvasac" u građanskom društvu, počevši od temeljnog jezgra društva, a to je obitelj. U tom smislu uputio sam ih da naglase važnost sakramenta ženidbe kao nerazrješivog dara i zadatka za muškarca i ženu, kao prirodnog okruženja za prihvat i odgoj djece.

Crkva i obitelj, zajedno sa školom - posebice školom kršćanskoga nadahnuća - moraju surađivati kako bi mladima ponudile čvrst moralni odgoj, no u tom zadatku veliku odgovornost imaju i djelatnici u sredstvima komunikacije i u zabavi. Spominjući se bolnih slučajeva seksualnog nasilja nad maloljetnicima što su ga vršili zaređeni službenici, htio sam biskupima izraziti svoju blizinu, ohrabrujući ih u zauzimanju oko vidanja rana i jačanju kontakata s njihovim svećenicima. Odgovarajući na neka pitanja što su ih postavili biskupi, mogao sam naglasiti neke važne aspekte: bitan odnos između Evanđelja i "naravnog zakona"; zdravo poimanje slobode koja se razumije i ostvaruje u ljubavi; crkvenu dimenziju kršćanskoga iskustva; potrebu da se u novom svijetu, posebice mladima, naviješta "spasenje" kao punina života te da ih se odgaja za molitvu iz koje niču velikodušni odgovori na Gospodinov poziv.

Za velikoga i svečanog euharistijskog slavlja na National Park Stadionu u Washingtonu zazvali smo Duha Svetoga nad cijelu Crkvu u Sjedinjenim Američkim Državama, da se, čvrsto ukorijenjena u vjeri što su je oci prenijeli, duboko ujedinjena i obnovljena, hrabro suoči sa sadašnjim i budućim izazovima, puna nade, "nade koja ne postiđuje, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom" (Rim 5,5). Jedan od tih izazova svakako je i odgoj, pa sam se na Američkom katoličkom sveučilištu (Catholic University of America) susreo s rektorima katoličkih sveučilišta i koledža, s odgovornima u biskupijama za poučavanje, te s profesorima i studentima. Zadatak obrazovanja sastavni je dio poslanja Crkve, a crkvena zajednica Sjedinjenih Američkih Država uvijek se posebno zauzimala u tom zadatku, pružajući istovremeno i veliku socijalnu i kulturalnu pomoć cijeloj zemlji. Važno je s time nastaviti. Jednako je tako važno brinuti o kvaliteti katoličkih ustanova, da bi se u njima doista odgajalo prema "mjeri uzrasta" Kristova (usp. Ef 4,13), povezujući vjeru i razum, slobodu i istinu. S radošću sam stoga učvrstio odgajatelje u njihovom dragocjenom djelovanju ljubavi na intelektualnom području.

U zemlji pozvanoj na multikulturalnost kao što su Sjedinjene Američke Države, posebna je pozornost posvećena susretima s drugim religijama: u washingtonskom Kulturnom centru Ivan Pavao II. sa Židovima, muslimanima, hinduistima, budistima i džainistima; u New Yorku posjet sinagogi. Bili su to trenuci izuzetno srdačni, posebice ovaj posljednji, koji su potvrdili zajedničko zalaganje za dijalog i oko promicanja mira te duhovnih i moralnih vrijednosti. U zemlji koja se može smatrati domovinom vjerskih sloboda, htio sam se njih mora uvijek braniti zajedničkim silama, kako bi se izbjegao svaki oblik diskriminacije i predrasuda. Istaknuo sam i veliku odgovornost vjerskih vođa, kako u poticanju na poštovanje i nenasilje, tako u stalnom ponavljanju najdubljih pitanja ljudske savjesti. I ekumensko slavlje u župnoj crkvi Sv. Josipa bilo je pod znakom srdačnih susreta. Zajedno smo molili Gospodina da u kršćanima uveća sposobnost da, sve većim jedinstvom, svjedoče jedinstvenu veliku nadu koja je u njima (usp. 1Pt 3,15) po zajedničkoj vjeri u Isusa Krista.

Drugi glavni cilj mojega putovanja bio je posjet glavnom sjedištu Organizacije ujedinjenih naroda: bio je to četvrti posjet jednog pape, nakon posjeta Pavla VI. 1965. i dva posjeta Ivana Pavla II., 1979. i 1995. Povodom 60. obljetnice Opće deklaracije o pravima čovjeka, Providnost mi je pružila priliku da, uz najšire i jasno slaganje međunarodne zajednice, naglasim vrijednost te Povelje, podsjećajući na njezin univerzalni temelj, to jest na dostojanstvo ljudske osobe, stvorene od Boga na njegovu sliku i priliku, da s njime sudjeluje u svijetu u njegovu veliku naumu života i mira. Poput mira, i poštovanje prava čovjeka utemeljeno je u "pravdi", odnosno u etičkom poretku koji vrijedi za sva vremena i za sve narode, a može se sažeti u poznatom geslu "Ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi", ili, u pozitivnom obliku, izrečeno riječima Isusovim: "Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Mt 7,12). Na tom temelju koji predstavlja vlastiti doprinos Svete Stolice Organizaciji ujedinjenih naroda, ponovno sam jamčio, a i danas to ponavljam, djelatno zauzimanje Katoličke Crkve u jačanju međunarodnih odnosa prema načelima odgovornosti i solidarnosti.

U moje su se srce duboko utisnuli i drugi događaji moga boravka u New Yorku. U katedrali Sv. Patrika, u srcu Manhattana - doista u "domu molitve za sve narode" - slavio sam svetu misu za svećenike i posvećene osobe, pristigle iz svih dijelova zemlje. Neću nikada zaboraviti s kolikim su mi žarom čestitali treću obljetnicu moga izbora za Petrova nasljednika. Bio je to dojmljiv trenutak u kojem sam jasno osjetio svu podršku Crkve u svome služenju. Jednako mogu reći za susret s mladima i bogoslovima koji je održan u dijecezanskoj bogosloviji, a prethodio mu je vrlo znakovit susret s hendikepiranom djecom i mladima, te članovima njihovih obitelji. Mladima koji su po svojoj naravi žedni istine i ljubavi, predstavio sam nekolicinu likova muškaraca i žena koji su na uzoran način svjedočili Evanđelje u Americi, Evanđelje istine koje oslobađa za ljubav, za služenje, za život uložen za druge. Suočavajući se s današnjim tminama koje prijete životu mladih, mladi mogu u svetima pronaći svjetlo koje razgoni tamu: svjetlo Kristovo, nadu svakoga čovjeka! Ova nada, snažnija od grijeha i smrti, označila je vrijeme bremenito osjećajima što sam ga proveo uz ponor "Ground zero", gdje sam zapalio svijeću moleći za sve žrtve te strašne tragedije. Konačno, vrhunac moga posjeta bilo je euharistijsko slavlje na stadionu Yankee u New Yorku: još mi je uvijek u srcu ta proslava vjere i bratstva kojom smo obilježili dvjestotu obljetnicu najstarijih sjevernoameričkih biskupija. Malo stado s početaka izuzetno se razvilo, obogaćujući se vjerom i tradicijama nadolazećih valova useljenika. Toj Crkvi koja se susreće s izazovima sadašnjice s radošću sam iznova navijestio "Krista nadu našu", jučer, danas i uvijek.

Draga braćo i sestre, pozivam se da mi se pridružite u zahvaljivanju Bogu za uspješan apostolski posjet, te u molitvi da on, po zagovoru Marije Djevice, donese obilan plod.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Srdačnu dobrodošlicu upućujem svim hrvatskim hodočasnicima, a osobito vjernicima župe Belice, nastavnicima osnovne škole i namještenicima općine Primošten te profesorima sa sveučilišta u Osijeku. Neka vas prati mir i blagoslov Krista koji nas zagovara kod nebeskog Oca. Hvaljen Isus i Marija!