KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 17. rujna 2008.

Cijela poruka Lurda sažeta u znaku križa

Draga braćo i sestre!

Današnji susret pruža mi ugodnu mogućnost da ponovno prođem različitim trenucima pastoralnog posjeta što sam ga proteklih dana proveo u Francuskoj, posjeta koji je svoj vrhunac, kao što znate, imao u hodočašću u Lurd prigodom 150. obljetnice ukazanja Majke Božje svetoj Bernardici. Dok od srca zahvaljujem Gospodinu koji mi je udijelio tako providonosnu mogućnost, izričem ponovno svoju živu zahvalnost nadbiskupu Pariza, biskupu Tarbesa i Lurda, njihovim suradnicima i svima onima koji su na razne načine pridonijeli dobrom uspjehu hodočašća. Od srca zahvaljujem i Predsjedniku Republike i svim predstavnicima vlasti koji su me s tolikom uljudnošću primili.

Posjet je započeo u Parizu, gdje sam u duhu susreo čitav francuski narod, odajući tako počast tome ljubljenom narodu u kojem je Crkva, već od 2. stoljeća, izvršila odlučujuću civilizacijsku ulogu. Zanimljivo je da je upravo u tom kontekstu dozrela potreba jasnog razlikovanja između sfere politike i sfere religije, prema poznatoj Isusovoj izreci: "Caru podajte carevo, a Bogu Božje" (Mk 12,17). Ako je na rimskim novcima bio utisnut lik carev, pa su one onda pripadale njemu, u srcu je čovjekovu otisak Stvoritelja, jedinoga gospodara našega života. Autentični laicitet nije stoga zanemarivanje duhovne dimenzije, nego priznavanje da je upravo ona na korjeniti način jamstvo naše slobode i autonomije zemaljskih stvarnosti, zahvaljujući nauku stvoriteljske Mudrosti što je ljudska savjest znade prihvatiti i ostvariti.

U takvu se perspektivu smješta i opsežno razmišljanje na temu "Izvori zapadne teologije i korijeni europske kulture" što sam ga izložio u susretu sa svijetom kulture, na mjestu koje je izabrano zbog svoje simbolične važnosti, na College des Bernardines. Tu je ustanovu blagopokojni kardinal Jean-Marie Lustiger želio valorizirati kao središte kulturalnoga dijaloga. Polazišna točka moga govora bilo je promišljanje o monaštvu čiji je cilj bio tražiti Boga, quaerere Deum. U doba duboke krize antičke civilizacije, monasi, usmjeravani svjetlom vjere, izabrali su najbolji put: put slušanja Riječi Božje. Bili su, tako, veliki izučavatelji Svetog pisma, a samostani su postali škole mudrosti i škole "služenja Gospodinu", "dominici servitii", kako ih je nazivao sveti Benedikt. Traženje Boga vodilo je na taj način monahe, po svojoj naravi, prema kulturi riječi. Valjalo je prodrijeti u tajnu jezika, shvatiti ga u njegovu ustrojstvu. Za traženje Boga, koji nam se objavio u Svetom pismu, postale su stoga važne svjetovne znanosti, usmjerene na produbljivanje tajni jezikâ. Zbog toga se po samostanima razvila ona eruditio koja će omogućiti oblikovanje kulture. Upravo stoga, quaerere Deum - traženje Boga ostaje i danas, kao što je to bilo i jučer, najbolji put i temelj svake istinske kulture.

Umjetnički izričaj potrage za Bogom jest i arhitektura, a nema sumnje da katedrala Notre-Dame u Parizu predstavlja primjer arhitekture univerzalne vrijednosti. U tome veličanstvenom hramu, gdje sam s radošću predvodio slavlje Večernje Blažene Djevice Marije, potakao sam svećenike, đakone, redovnike, redovnice i sjemeništarce pristigle iz svih dijelova Francuske, da na prvo mjesto stave redovito slušanje božanske Riječi, gledajući Djevicu Mariju kao uzvišeni uzor. Pred katedralom Notre Dame pozdravio sam potom mlade koji su poletno došli u velikom broju. Njima, koji su se spremali započeti dugačko molitveno bdijenje, predao sam dva blaga kršćanske vjere: Duh Sveti i križ. Duh otvara ljudski razum obzorjima koji ga nadilaze i omogućuje mu da razumije ljepotu i istinu ljubavi Boga objavljene upravo u križu. Ljubav je to od koje nas ništa nikada neće moći odvojiti i koja se doživljava kroz darivanje vlastita života po Kristovu primjeru. Nakon kratkog zastajanja na Institut de France, sjedištu pet francuskih akademija, moj je posjet imao svoj vrhunac u euharistijskom slavlju na Esplanade des Invalides. Puštajući da odjekuju riječi apostola Pavla Korinćanima, pozvao sam vjernike Pariza i cijele Francuske da traže živoga Boga koji nam je pokazao svoj pravi lik u Isusu prisutnu u Euharistiji, potičući nas da ljubimo svoju braću kao što je on ljubio nas.

Potom sam pošao za Lurd, gdje sam se odmah mogao pridružiti tisućama vjernika na "Jubilejskom hodu" koji prolazi mjestima života svete Bernardice: od župne crkve s krsnim zdencem, preko "Cachot" gdje je živjela kao djevojčica, do pećine Massabielle, gdje joj se Djevica čak 18 puta ukaza. Navečer sam sudjelovao na tradicionalnoj procesiji aux flambeaux - sa svijećama, tom prekrasnom očitovanju vjere u Boga i odanosti njegovoj i našoj Majci. Lurd je doista mjesto svjetla, molitve, nade i obraćenja, utemeljenih na ljubavi Božjoj, koja je vrhunac svoje objave imala u slavnom križu Kristovu.

Sretnim podudaranjem, prošlonedjeljna liturgija spominjala se Uzvišenja svetoga Križa, istinskoga znaka nade, jer je svjedočanstvo najviše ljubavi. U Lurdu, slijedeći Mariju, prvu i savršenu učenicu Raspetoga, hodočasnici uče promatrati križeve svoga života upravo u svjetlu slavnoga Kristova križa. Kad se ukazala Bernardici u pećini Massabielle, nije li prvo što je Marija učinila bio upravo znak križa, u tišini, bez riječi? U toj gesti stoji cijela poruka Lurda! Bog nas je toliko ljubio da je samoga sebe predao za nas: to je poruka križa, "otajstva smrti i slave." Križ nas podsjeća da ne postoji prava ljubav bez patnje, da nema dara života bez boli. Mnogi razumiju tu istinu Lurda, koja je škola vjere i nade, jer je i škola ljubavi i služenja braći. I u tom ozračju vjere i molitve održan je važan susret s francuskim episkopatom: bio je to trenutak snažnoga duhovnog zajedništva u kojem smo zajedno povjerili Blaženoj Djevici sva svoja pastoralna očekivanja i brige.

Sljedeća postaja bila je euharistijska procesija s tisućama vjernika, među kojima, kao i uvijek, toliki bolesnici. Pred Presvetim Sakramentom, naše je duhovno zajedništvo s Marijom postalo još snažnije i dublje, jer nam ona osposobljuje oči i srce za promatranje njezina božanskoga Sina u svetoj Euharistiji. Ponedjeljak, 15. rujna, liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Žalosne, bio je posvećen na osobiti način bolesnima. Nakon kratka posjeta bolničkoj kapeli, pred Bazilikom ružarija predvodio sam slavlje svete mise, za kojega sam podijelio sakrament bolesničkog pomazanja. S bolesnicima i s onima koji se za njih brinu htio sam razmatrati o suzama Marijinim pod križem, ali i o njezinu osmjehu koji rasvjetljuje uskršnje jutro.

Draga braćo i sestre, zahvalimo zajedno Gospodinu za ovo apostolsko putovanje bogato tolikim duhovnim darovima. Posebice hvalimo Njega, jer je Marija, ukazavši se svetoj Bernardici, svijetu dala novu povlasticu da susretne božansku ljubav koja liječi i spasava. U Lurdu, Sveta Djevica poziva sve da zemlju vide kao mjesto našega hodočašća prema konačnoj domovini, prema nebu.

Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom:

Od srca pozdravljam hrvatske hodočasnike, a osobito članove Družbe Misionara Krvi Kristove. Dok zahvaljujem Gospodinu za nedavni posjet Lurdu, preporučam vam svima u molitve one koji su u duši i tijelu posebno potrebni Božje ozdraviteljske ljubavi i snage. Hvaljen Isus i Marija!