The Holy See
back up
Search
riga

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 3. veljače 2010.

 [Video]

 

Sveti Dominik – istinski propovjednik evanđelja

Draga braćo i sestre!

Nakon što sam predstavio sjajni lik Franje Asiškog, danas bih htio govoriti o drugom svecu koji, u istom dobu, dao je temeljni doprinos obnovi Crkve svoga doba. Riječ je o svetom Dominiku, utemeljitelju Reda braće propovjednika, poznatom i kao braća dominikanci.

Njegov nasljednik na čelu Reda, blaženi Jordan Saksonski, u tekstu poznate molitve daje cjeloviti portret svetog Dominika: "Izgarajući od revnosti prema Bogu i zapaljen nadnaravnim žarom, po svojoj beskrajnoj ljubavi i snažnom duhovnom žaru sav si se zavjetom trajnog siromaštva posvetio vršenju apostolata i propovijedanju evanđelja." Upravo to je temeljna crta Dominikova svjedočenja koju se redovito ističe: on je uvijek govorio s Bogom i o Bogu. U životu svetaca, ljubav prema Gospodinu i prema bližnjemu, traženje Božje slave i spasenja duša idu uvijek jedno s drugim ukorak.

Dominik se rodio u Španjolskoj, u Caleruegi, oko 1170. godine. Potječe iz plemićke obitelji iz Stare Kastilje. Uz potporu ujaka svećenika školovao se u slavnoj školi u Palenciji. Odmah se istaknuo zanimanjem za proučavanje Svetog Pisma i ljubavlju prema siromašnima, i to tolikom da je prodavao knjige, koje su u njegovo doba predstavljale veliku vrijednost, kako bi, od tako stečenog prihoda, pomogao žrtvama bijede.

Nakon što je zaređen za svećenika, izabran je za kanonika prvostolnog kaptola u svojoj rodnoj biskupiji, Osmi. Premda je to imenovanje moglo predstavljati put prema stjecanju ugleda u Crkvi i u društvu, on ga nije doživljavao kao osobni prestiž, niti kao početak briljantne crkvene karijere, već kao službu koju mora vršiti predano i ponizno. Zar nije možda istina da na napast karijere i vlasti nisu imuni ni oni čija je zadaća voditi i vršiti vlast u Crkvi? Podsjetio sam na to prije nekoliko mjeseci, tijekom ređenja nekih svećenika: "Ne tražimo vlast, ugled, poštivanje prema nama samima. Znamo kako neke stvari u građanskom društvu i, nerijetko u Crkvi, trpe zbog činjenice da mnogi od onih kojima je dodijeljena neka zadaća, rade za sebe a ne za zajednicu" (Omelia. Cappella Papale per l'Ordinazione episcopale di cinque Ecc.mi Presuli, 12. rujna 2009.).

Biskup Osme, koji se zvao Diego, pravi i gorljivi pastir, zamijetio je ubrzo Dominikove duhovne osobine i odlučio je uzeti ga za svoga suradnika. Zajedno su pošli u Sjevernu Europu, kako bi izvršili diplomatske misije koje im je povjerio kastiljanski kralj. Na tome putovanju Dominik je uvidio dva velika izazova za Crkvu svoga doba. Prvi su predstavljali narodi na sjevernim granicama europskog kontinenta koji još uvijek nisu evangelizirani, a drugi vjerski raskol koji je slabio kršćanski život u Južnoj Francuskoj, gdje su neke krivovjerne skupine svojim djelovanjem stvarale pomutnju i udaljavale ljude od vjerskih istina. Misijski rad s onima koji ne poznaju svjetlo evanđelja i djelo ponovne evangelizacije kršćanskih zajednica postali su tako apostolski ciljevi koje je pred sebe postavio Dominik. Papa, kojem su se biskup Diego i Dominik uputili da potraže savjet, zatražio je od ovog potonjeg da se posveti propovijedanju albigenzima, krivovjernoj skupini koja je zastupala dualističko shvaćanje stvarnosti. Albigenzi su naime učili da postoje dva jednako moćna principa stvaranja: dobri i zli princip. Prezirali su stoga materiju, odbacujući također ženidbu, a išli su čak dotle da su nijekali Kristovo utjelovljenje, sakramente u kojima se Gospodina može "dotaći" pomoću materije i uskrsnuće tijela. Albigenzi su cijenili život u siromaštvu i skromnosti – u tome su čak bili uzorni – i kritizirali bogatstvo klera toga doba. Dominik je s oduševljenjem prihvatio to poslanje, koje je vršio primjerom vlastitoga života u siromaštvu i skromnosti, propovijedajući evanđelje i vodeći javne rasprave. Tome poslanju propovijedanja Radosne vijesti posvetio je ostatak svoga života. Njegovi će duhovni sinovi ostvariti također ostale snove svetog Dominika: misiju ad gentes, naime naviještaj onima koji još uvijek ne poznaju Krista, te misijski rad s onima koji žive u gradovima, prije svega u sveučilišnim središtima, gdje su nova intelektualna stremljenja bila izazov za vjeru učenih vjernika.

Taj nam veliki svetac doziva u svijest kako u srcu Crkve mora uvijek gorjeti misijski žar, koji neprestano potiče na prvi navještaj evanđelja i, tamo gdje je to nužno, na novu evangelizaciju: Krist je, naime, najdragocjenije dobro koje muškarci i žene svakog doba imaju pravo upoznati i ljubiti! Utješno je vidjeti kako i u današnjoj Crkvi ima mnogo onih – pastira i vjernika laika, članova starih redovničkih redova i novih crkvenih pokreta – koji su s radošću uložili svoj život za ovaj najviši ideal: naviještati i svjedočiti evanđelje!

Dominiku Guzmanu pridružili su se kasnije drugi, privučeni istim nadahnućem. Na taj je način, od prve zajednice u Touloseu, postupno nastao Red braće propovjednika. Dominik se, naime, u punoj poslušnosti smjernicama papa svoga doba, Inocenta III. i Honorija III., poslužio drevnim pravilom svetoga Augustina, prilagodivši ga potrebama apostolskog života, koji su naveli njega i njegove drugove propovijedati seleći se s jednoga mjesta na drugo, ali vraćajući se, zatim, svojim samostanima, studiju, molitvi i zajedničkom životu. Dominik je, na osobit način, stavio naglasak na dvije vrijednosti koje je smatrao neophodnima za uspjeh evangelizacijskog poslanja: to su zajednički život u siromaštvu i u studiju.

Prije svega, Dominik i braća propovjednici su se predstavljali kao prosjaci, to jest nisu imali velike posjede kojima bi trebalo upravljati. Zato su imali više vremena na raspolaganju za studij i propovijedanje po raznim mjestima a to je ujedno predstavljalo konkretno svjedočanstvo pred narodom. Upravljanje dominikanskim samostanima i provincijama bilo je povjereno kapitulima, na kojima su birani poglavari, koje bi kasnije potvrđivali viši poglavari; riječ je, dakle, o ustroju koji je poticao bratski život i odgovornost svih članova zajednice, zahtijevajući snažna osobna uvjerenja. Izbor toga sistema upravljanja proizlazio je upravo iz činjenice da su dominikanci, kao propovjednici istine o Bogu, morali živjeti dosljedno onomu što propovijedaju. Istina koju se proučava i dijeli s braćom u ljubavi najdublji je izvor radosti. Blaženi Jordan Saksonski kaže o svetom Dominiku: "On je prihvaćao svakog čovjeka u krilo ljubavi i, budući da je sve ljubio, svi su ljubili njega. Postavio si je za osobno pravilo radovati se s radosnima i plakati s onima koji plaču " (Libellus de principiis Ordinis Praedicatorum autore Iordano de Saxonia, izd. H.C. Scheeben, [Monumenta Historica Sancti Patris Nostri Dominici, Romae, 1935.]).

Nadalje, Dominik je, s mnogo odvažnosti, želio da njegovi sljedbenici steknu solidnu teološku naobrazbu te ih je bez oklijevanja slao na sveučilišta toga doba, premda su mnogi crkveni ljudi gledali sa podozrenjem na te obrazovne ustanove. Konstitucije Reda propovjednika pridaju veliku važnost studiju kao pripravi na apostolat. Dominik je stoga želio da se njegova braća predano, marljivo i pobožno posvete studiju koji se temelji na duši svakog teološkog nauka, to jest na Svetom pismu, i koji uzima o obzir pitanja koja postavlja razum. Razvoj kultura nalaže od onih koji vrše službu Riječi, na raznim razinama, da steknu dobru naobrazbu. Pozivam stoga sve, kako pastire tako i laike, da njeguju tu "kulturnu dimenziju" vjere, kako bi se ljepota kršćanske istine sve bolje shvaćala a vjera doista produbljivala, jačala a i branila. U ovoj Svećeničkoj godini, pozivam sjemeništarce, bogoslove i svećenike da cijene duhovnu vrijednost studija. Kvaliteta svećeničke službe ovisi, među ostalim, o velikodušnosti kojom se prianja proučavanju objavljenih istina.
Dominik, koji je želio osnovati redovnički red propovjednika i teologa, podsjeća nas da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju koja obogaćuje duh i život. Svećenici, posvećene osobe kao i svi vjernici mogu pronaći duboku "duhovnu radost" u kontemplaciji ljepote istine koja dolazi od Boga, istine koja je uvijek aktualna i živa. Geslo braće propovjednika – contemplata aliis tradere (drugima prenositi plodove svoga razmatranja) – pomaže nam, zatim, otkriti pastoralnu težnju u kontemplativnom studiju tih istina, naime potrebu da se saopći drugima plod vlastite kontemplacije.

Kada je Dominik 1221. godine umro u Bologni, gradu koji ga je proglasio svojim zaštitnikom, njegovo je djelo već bilo doživjelo veliki uspjeh. Red braće propovjednika, uz potporu Svete Stolice, proširio se u mnogim europskim zemljama na korist čitave Crkve. Dominik je proglašen svetim 1234. i on nam sam, svojom svetošću, pokazuje dva sredstva koja su nužna da bi apostolsko djelovanje bilo djelotvorno. To je, prije svega, marijanska pobožnost, koju je on njegovao s nježnošću i koju je ostavio kao dragocjenu baštinu svojoj duhovnoj djeci, koji su u povijesti Crkve imali veliku zaslugu širenja molitve svete krunice, tako drage vjerničkom puku i tako bogate evanđeoskim vrijednostima; krunica je uistinu prava škola vjere i pobožnosti. Pored toga, Dominik, koji je preuzeo na sebe brigu za neke ženske samostane u Francuskoj i Rimu, bio je potpuno uvjeren u vrijednost molitve zagovora za uspjeh apostolskog rada. Tek ćemo u raju shvatiti koliko molitva klauzurnih redovnica djelotvorno prati apostolski rad! Svakoj od njih izražavam zahvalnost i upućujem srdačan pozdrav.

Draga braćo i sestre, neka nas život Dominika Guzmana sve potakne da budemo gorljivi u molitvi, hrabri u življenju vjere i duboko zaljubljeni u Isusa Krista. Po njegovu zagovoru, molimo Boga da uvijek obogaćuje Crkvu istinskim propovjednicima evanđelja.

 

 

top