|
|
|
|
|
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI Srijeda, 24. ožujka 2010. [Video]
Albert Veliki Draga braćo i sestre, Jedan od najvećih učitelja skolastičke teologije je sveti Albert Veliki. Naslov "veliki" (magnus), kojim je ušao u povijest, pokazuje širinu i dubinu njegova učenja, koje ga je resilo zajedno sa svetošću života. No već se njegovi suvremenici nisu ustručavali pridavati mu naslove koji su isticali njegovu iznimnost; jedan od njegovih učenika, Ulrik iz Strasbourga, nazvao ga je tako "čuđenjem i čudom našega doba". Rodio se u Njemačkoj početkom 13. stoljeća i još je kao mladić otišao u Italiju, u Padovu, sjedište jednog od najglasovitijih srednjovjekovnih sveučilišta. Posvetio se studiju takozvanih "slobodnih umjetnosti": gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući ono tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije. Za svog boravka u Padovi pohađao je crkvu otaca dominikanaca, kojima se zatim priključio polaganjem redovničkih zavjeta. Iz hagiografskih izvora se dade zaključiti da je ta odluka kod Alberta sazrijevala postupno. Snažni odnos s Bogom, primjer svetosti braće dominikanaca, slušanje govora blaženog Jordana Saksonskog, nasljednika svetog Dominika na čelu Reda propovjednika, bili su to presudni čimbenici koji su mu pomogli svladati svaku sumnju, pobjeđujući također protivljenja vlastite obitelji. Često nam, u mladosti, Bog govori i pokazuje nam naš životni plan. Kao za Alberta, također za sve nas osobna molitva hranjena Gospodinovom riječju, često pristupanje sakramentima i duhovno vodstvo prosvijetljenih ljudi predstavljaju sredstva koja pomažu otkriti i slijediti Božji glas. Redovnički je habit primio od blaženog Jordana Saksonskog. Nakon svećeničkog ređenja, poglavari su ga odredili za poučavanje u raznim teološkim studijskim središtima pridruženim samostanima otaca dominikanaca. Briljantne intelektualne osobine su mu omogućile da usavrši studij teologije na najglasovitijem sveučilištu toga doba, onom u Parizu. Već tada je Albert otpočeo onaj izvanredno plodonosni rad kao pisca, koji će nastaviti kroz cio svoj život. Bile su mu povjerene odgovorne zadaće. God. 1248. zadužen je da otvori teološki studij u Kölnu, jednom od najvažnijih gradskih sjedišta u Njemačkoj, u kojem je živio u više navrata i koji mu je postao drugom domovinom. Iz Pariza je sa sobom u Köln poveo svog vrsnog učenika, Tomu Akvinskog. Bilo bi dovoljno spomenuti tu njegovu zaslugu da je bio učitelj svetoga Tome, pa da se gaji duboko štovanje prema svetom Albertu. Među tom dvojicom velikih teologa se uspostavio odnos uzajamnog poštivanja i prijateljstva, dakle dviju ljudskih osobina koje veoma potpomažu razvoj znanosti. God. 1254. Albert je izabran za provincijala Teutonske provincije (Teutoniae) otaca dominikanaca, koja je obuhvaćala zajednice raširene na golemom području Sjeverne Europe. On se isticao po gorljivosti kojom je vršio tu službu, posjećujući zajednice i dozivajući neprestano subraći u pamet vjernost, nauk i primjere svetog Dominika. Njegovi darovi nisu promakli onodobnom papi Aleksandru IV. koji je htio određeno vrijeme Alberta uz sebe u Anagniju – gdje su pape često odlazile – u samome Rimu kao i u Viterbu, da se okoristi njegovim teološkim savjetima. Isti ga je Vrhovni svećenik imenovao biskupom Regensburga, velike i slavne biskupije, koja je međutim prolazila kroz teško razdoblje. Od 1260. do 1264. Albert je vršio tu službu s neumornom predanošću, uspijevajući zavesti mir i slogu u gradu, preustrojiti župe i samostane te dati novi zamah karitativnom radu. God. 1264. Albert je dobio od pape Urbana IV. dopuštenje da se povuče s te službe i da se ponovno vrati svojim zadaćama predavača, znanstvenika i pisca. Kako je bio čovjek molitve, znanosti i milosrđa, uživao je veliki ugled u svojim istupima, u raznim događajima koji su se zbili u Crkvi i društvu toga doba: bio je prije svega čovjek pomirenje i mira u Kölnu, gdje je tamošnji nadbiskup ušao u oštri spor s gradskim institucijama; tijekom Drugog lyonskog sabora 1274., kojeg je sazvao papa Grgur X., svim se silama trudio podupirati jedinstvo između latinske i grčke Crkve, koje su se odvojile nakon velikog raskola na Istoku iz 1054.; on je pojašnjavao misao Tome Akvinskog, na koju su upućivani prigovori pa čak i potpuno neopravdane osude. Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća
počela častiti. Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga
1622. blaženim a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio
crkvenim naučiteljem. Riječ je o nesumnjivo primjerenom priznanju tome velikom
Božjem čovjeku i glasovitom poznavatelju ne samo istina vjere, već mnogih drugih
područja znanosti; naime, već samo jedan pogled na bezbrojna djela daje shvatiti
kako je Albert bio izvanredno naobražen i da su ga njegova enciklopedijska
zanimanja navela da se bavi ne samo filozofijom i teologijom, poput ostalih
svojih suvremenika, već također svim drugim tada poznatim disciplinama, od
fizike do kemije, od astronomije do mineralogije, od botanike do zoologije. Zato
ga je papa Pio XII. imenovao zaštitnikom njegovatelja prirodnih znanosti i
prozvan je također "Doctor universalis" upravo zbog širine svoga područja
interesa i svojega znanja. Ipak, on nas može mnogočemu naučiti. Prije svega, sveti Albert pokazuje da
između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, usprkos stanovitim
nerazumijevanjima do kojih je dolazilo u povijesti. Čovjek vjere i molitve,
kakav je bio Albert Veliki, može ozbiljno njegovati proučavanje prirodnih
znanosti i napredovati u spoznaji mikrokozmosa i makrokozmosa, otkrivajući
zakone vlastite materiji, jer sve to pridonosi jačanju žeđi za Bogom i Božjom
ljubavlju. Biblija nam govori o stvorenom svijetu kao prvom jeziku kojim Bog –
koji je najviši um, koji je Logos – objavljuje nešto o sebi. Knjiga Mudrosti, na
primjer, kaže kako su prirodne pojave, urešene veličinom i ljepotom, poput djela
nekog umjetnika, po kojima, po analogiji, mi možemo upoznati Tvorca stvorova
(usp. Mudr. 13,5). Sličnom sam se slikom poslužio obraćajući se članovima
Papinske akademije za znanosti, kada sam rekao kako se prirodni svijet može
usporediti s knjigom koju je napisao Bog, koju mi čitamo na temelju različitih
znanstvenih pristupa (Govor sudionicima plenarne skupštine Papinske akademije za
znanosti, 31. listopada 2008.). Koliki su znanstvenici, naime, tragom svetog
Alberta Velikog, provodili svoja istraživanja nadahnuta divljenjem i zahvalnošću
pred svijetom koji se, u njihovim očima znanstvenikâ i vjernikâ, pojavljuje kao
dobro djelo mudrog Stvoritelja punog ljubavi! Znanstveno se proučavanje pretvara
dakle u himan hvale. To je dobro shvatio veliki astrofizičar našega doba Enrico
Medi, za kojeg je pokrenut postupak za proglašenje blaženim, koji je zapisao:
"O, vi tajanstvene galaksije…, ja vas promatram, brojim, shvaćam, proučavam i
otkrivam, dopirem do vas i sabirem vas. Od vas uzimam svjetlo i to svjetlo
pretvaram u znanje, uzimam gibanje i pretvaram ga u mudrost, uzimam blistave
boje i pretvaram ih u poeziju, uzimam vas zvijezde u svoje ruke i drhteći
cijelim bićem podižem vas iznad vas samih i u molitvi uzdižem k Stvoritelju, jer
mu se samo preko mene vi zvijezde možete klanjati" (Le opere. Inno alla
creazione). Njegova izvanredna otvorenost uma otkriva se također u kulturnom radu koji je on preuzeo s uspjehom, to jest u prihvaćanju i prepoznavanju važnosti Aristotelove misli. U doba svetog Alberta, naime, širilo se poznavanje brojnih djela toga velikog grčkog filozofa koji je živio u četvrtom stoljeću prije Krista, prije svega na polju etike i metafizike. Ona su pokazivala snagu razuma, objašnjavala s lucidnošću i jasnoćom smisao i strukturu stvarnosti, njezinu inteligibilnost, vrijednosti i cilj ljudskih djelovanja. Bio je to istinski kulturni preokret. Međutim, mnogi su se kršćanski mislioci pribojavali Aristotelove filozofije, prije svega zato što je ona, u obliku u kojem su je predstavljali njezini arapski komentatori, tumačena tako da je, bar u nekim točkama, izgledala nespojiva s kršćankom vjerom. Nametala se dakle dvojba: jesu li razum i vjera jedno s drugim u opreci? U tome se krije jedna od zasluga svetog Alberta: on je sa znanstvenom strogošću proučavao Aristotelova djela, uvjeren kako je sve ono što je stvarno racionalno spojivo s vjerom objavljenom u Svetom pismu. Drugim riječima, sveti je Albert Veliki tako pridonio oblikovanju samostalne filozofije, odvojene od teologije i ujedinjene s njom jedinstvom vjere. Tako je u 13. stoljeću rođena jasna distinkcija između tih dvaju znanosti, filozofije i teologije, koje, u međusobnom dijalogu, skladno surađuju na otkrivanju istinskog čovjekova poziva, koji žudi za istinom i blaženstvom; prije svega teologija, koju sveti Albert naziva "afektivnom znanošću", ukazuje čovjeku na njegov poziv na vječnu radost koja proizlazi iz punog prianjanja istini. Sveti Albert Veliki je bio kadar saopćiti te pojmove na jednostavan i razumljiv način. Kao pravi sin svetog Dominika rado je propovijedao Božjem narodu, kojega je osvajala njegova riječ i primjer njegova života. Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da u svetoj Crkvi nikada ne nedostaje učenih, pobožnih i mudrih teologa poput svetog Alberta Velikog te da pomogne svakom od nas da primijenimo u vlastitom životu "formulu svetosti" koju je on slijedio u svojem životu: "Htjeti sve ono što želim za slavu Božju, kao što Bog želi za svoju slavu sve ono što On želi", naime suobličavati se uvijek Božjoj volji kako bi smo htjeli i činili sve i uvijek na Njegovu slavu. Papin pozdrav hrvatskim hodočasnicima na hrvatskom: S velikom radošću pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a na poseban način policajce iz Splita, liječnike i osoblje dječje bolnice iz Zagreba te nastavnike i gimnazijalce iz Mostara. Dok iščekujemo Kristov ulazak u Jeruzalem i njegovo predanje u volju Očevu, prepoznajmo koliko nas je ljubio te, slijedeći njegov primjer ljubimo svoju braću. Hvaljen Isus i Marija!
|
 |