The Holy See
back up
Search
riga

HOMILIJA PAPE BENEDIKTA XVI.
O TREĆOJ OBLJETNICI SMRTI
SLUGE BOŽJEGA PAPE IVANA PAVLA II.

Srijeda, 2. travnja 2008.

 

Draga braćo i sestre!

Dan 2. travnja ostao je urezan u sjećanje Crkve kao dan odlaska s ovoga svijeta sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Ponovno s mnogo osjećaja proživljavamo one sate te subotnje večeri, kad je veliko mnoštvo koje je preplavilo Trg Sv. Petra, kako bi molilo, primilo vijest o smrti. Kroz više dana vatikanska bazilika i ovaj trg doista su bili srce svijeta. Neprekidna rijeka hodočasnika došla je odati počast tijelu voljenoga pape, a njegov sprovod dodatno je posvjedočio o poštovanju i ljubavi koje je potakao u dušama tolikih vjernika i osoba iz svih dijelova svijeta. Kao i prije tri godine, ni danas nije prošlo mnogo vremena od Uskrsa. Srce Crkve još je duboko uronjeno u otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Zapravo, sav život moga časnoga prethodnika, a posebice njegovu Petrovu službu, mogli bismo iščitavati u znaku uskrsloga Krista. Gajio je izvanrednu vjeru u njega, i s njime se zadržavao u bliskom, jedinstvenom i neprekinutom razgovoru. Među ljudskim i nadnaravnim kvalitetama, imao je doista i izvanredan duhovni i mistični senzibilitet. Bilo je dovoljno promatrati ga dok je molio: doslovno je uranjao u Boga te se činilo kao da mu je sve ostalo u tim trenucima nevažno. Na liturgijskim slavljima bio je pozoran na otajstvo koje se ostvaruje, te je imao istaknutu sposobnost rječitog prenošenja Riječi Božje u svome trenutku povijesti, i to na dubokoj razini Božjega nauma. Sveta misa bila je za njega, kao što je to više puta ponovio, središte svakoga dana i čitavoga njegova života. "Živa i sveta" stvarnost euharistije davala mu je duhovnu snagu za vođenje Naroda Božjega na hodu kroz povijest.

Ivan Pavao II. sklopio je oči uoči druge vazmene nedjelje, o završetku "dana što ga je stvorio Gospodin". Čitava njegova agonija trajala je kroz taj "dan", kroz taj novi prostor i vrijeme koji se naziva "osmi dan", što ga je zamislilo Presveto Trojstvo djelom utjelovljene, umrle i uskrsle Riječi. Papa Ivan Pavao II. više je puta već prije, za svoga života, a posebice u izvršavanju papinskog poslanja, dokazao da je na neki način uronjen u tu duhovnu dimenziju. Njegov pontifikat u cjelini, ali i tolikim posebnim trenucima, izgleda nam kao znak i svjedočanstvo Kristova uskrsnuća. Vazmena dinamika, koja je od života Ivana Pavla II. načinila cjelovit odgovor na Gospodinov poziv, nije se mogla do kraja izraziti bez dioništva na mukama i na smrti božanskoga Učitelja i Otkupitelja. "Vjerodostojna je riječ: - kaže apostol Pavao - Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati" (2 Tim 2,11-12). Od djetinjstva, Karol Wojtyla doživljavao je istinu ovih riječi, susrećući na svome putu križ, u svojoj obitelji i u svome narodu. Rano je odlučio nositi ga zajedno s Isusom, slijedeći njegove stope. Htio je biti njegov vjerni sluga sve do prihvaćanja poziva u svećeništvo kao dara i zadatka za cijeli život. S njime je živio i s njime je htio i umrijeti. A sve to po jedinstvenom zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, Majke Otkupiteljeve, blisko i činjenično združene s njegovim spasonosnim otajstvom smrti i uskrsnuća.

U ovom promišljanju i sjećanjima vode nas biblijska čitanja koja su upravo bila naviještena: "Vi se ne bojte!" (Mt 28,5). Riječi anđela uskrsnuća, upućene ženama uz prazan grob, što smo ih sada čuli, postale su svojevrsno geslo na riječima pape Ivana Pavla II., još od svečanog početka njegove Petrove službe. Ponovio ih je više puta Crkvi i čovječanstvu na putu prema 2000. godini, a onda i kroz taj povijesni prijelaz i dalje, prema zori trećeg tisućljeća. Izgovarao ih je uvijek s beskompromisnom čvrstinom, najprije mašući pastoralom koji na vrhu nosi križ, a potom, kad su mu fizičke snage počele slabjeti, gotovo uhvativši se za njega, sve do posljednjeg Velikog petka, kada je sudjelovao na križnom putu iz privatne kapele, stežući u rukama križ. Ne možemo zaboraviti to posljednje i tiho svjedočanstvo ljubavi prema Isusu. I taj rječiti prizor ljudske patnje i vjere, toga posljednjeg Velikog petka, vjernicima i čitavom svijetu naznačio je tajnu svega kršćanskog života.

Njegov usklik "Ne bojte se!" nije bio utemeljen na ljudskim silama, ni na postignutim uspjesima, nego isključivo na Riječi Božjoj, na križu i Kristovu uskrsnuću. Kako je bio lišavan svega, na kraju i samoga govora, ovo predanje Kristu postajalo je sve vidljivije. Kao što se dogodilo s Isusom, i kod Ivana Pavla II. riječi su na koncu prepustile mjesto konačnoj žrtvi, darivanju sebe sama. I ta je smrt bila pečat cjelokupnog života darovana Kristu, njemu suobličena čak i fizički u trenucima patnje, i pečat pouzdanog predanja u ruke nebeskoga Oca. "Pustite da odem k Ocu", bile su to - prema svjedočanstvu onih koji su mu bili blizu - njegove posljednje riječi, na svršetku života potpuno posvećena upoznavanju i motrenju Gospodinova lica.

Časna i draga braćo, zahvaljujem vam svima što ste mi se pridružili na ovoj svetoj misi zadušnici za ljubljenoga Ivana Pavla II. Posebno mislim na sudionike prvoga Svjetskog kongresa o Božanskom milosrđu, koji počinje upravo danas, i koji želi dublje proučiti njegov bogat nauk o ovoj temi. Milosrđe Božje - govorio je on - povlašteni je ključ za razumijevanje njegova pontifikata. Htio je da poruka milosrdne ljubavi Božje stigne do svih ljudi te je poučavao vjernike da budu njezini svjedoci (usp. Homilija u Krakovu-Lagiewniki, 18. kolovoza 2002.). Stoga je htio na čast oltara uzdići sestru Faustinu Kowalsku, poniznu redovnicu koja je tajanstvenim božanskim naumom postala proročka glasnica Božanskoga milosrđa. Sluga Božji Ivan Pavao II. upoznao je i osobno proživio strahovite tragedije 20. stoljeća, te se dugo pitao što bi moglo zaustaviti plimu zla. Nije se mogao naći drugi odgovor doli ljubav Božja. Samo Božansko milosrđe u stanju je doista postaviti granicu zlu; samo svemoguća ljubav Božja može nadvladati prepotenciju zlih i razornu moć egoizma i mržnje. Stoga je, za svoga posljednjeg posjeta Poljskoj, vraćajući se u svoju rodnu zemlju, rekao: "Nema čovjeku drugog izvora nade doli milosrđa Božjeg" (ibid.).

Zahvalimo Gospodinu što je Crkvi darovao ovog vjernog i odvažnog slugu. Hvalimo i blagoslivljajmo Blaženu Djevicu Mariju što je neprekidno bdjela nad njegovom osobom i nad njegovom službom, na korist kršćanskoga naroda i cijeloga čovječanstva. I dok za njegovu izabranu dušu prinosimo otkupiteljsku žrtvu, molimo ga da svakoga od nas nastavi zagovarati na nebu, a posebno mene što me Providnost pozvala da prihvatim njegovu neizmjernu duhovnu baštinu. Neka Crkva, slijedeći njegov nauk i primjer, nastavi vjerno i beskompromisno svoje evangelizatorsko poslanje, šireći neumorno milosrdnu ljubav Kristovu, izvor istinskoga mira za cijeli svijet.

   

top