The Holy See
back up
Search
riga

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI.
ZA SVJETSKI DAN BOLESNIKA 2010.

Ponedjeljak, 7. Prosinca 2009.

Iskustvo boli i trpljenja može postati škola nade

 

Draga braćo i sestre!

Dana 11. veljače, na liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske, u vatikanskoj će se bazilici proslaviti 18. svjetski dan bolesnika. Zgodna podudarnost s 25. obljetnicom osnutka Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika predstavlja još jedan razlog za zahvaliti Bogu na do sada prijeđenom putu na području pastorala zdravlja. Želim od srca da ta obljetnica bude prigoda za velikodušniji apostolski žar u službi bolesnika i svih onih koji se posvećuju njihovoj skrbi.

Godišnjom proslavom Dana bolesnika Crkva, zapravo, želi probuditi snažnu svijest u crkvenoj zajednicu o važnosti pastoralne službe u velikom svijetu zdravlja, koja je sastavni dio njezina poslanja, jer je na tragu samog Kristova spasenjskog poslanja. On, božanski liječnik, "prošao (je) čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao" (Dj 10,38). U tajni njegove muke, smrti i uskrsnuća, ljudsko trpljenje crpi smisao i puninu svjetla. U apostolskom pismu Salvifici doloris, sluga Božji Ivan Pavao II. ovako objašnjava tu zbilju: "Ljudsko trpljenje – pisao je – dostiglo je svoj vrhunac u Kristovoj muci. I istodobno ono je ušla u potpuno novu dimenziju i u novi red: vezano je uz ljubav…, uz onu ljubav koja stvara dobro, koja izvlači dobro također iz zla preko trpljenja, kao što je najviše dobro otkupljenja svijeta poteklo od Kristova križa i neprestano iz njega izvire. Kristov je križ postao izvor, iz kojeg izviru rijeke žive vode" (18).

Gospodin Isus na Posljednjoj večeri, prije nego će se vratiti Ocu, prignuo se da opere noge apostolima, anticipirajući najviši čin ljubavi na križu. S tom je gestom pozvao svoje učenike da uđu u istu njegovu logiku ljubavi koja se daje osobito najmanjima i najpotrebitijima (usp. Iv 13,12-17). Slijedeći njegov primjer, svaki je kršćanin pozvan, u različitim i uvijek novim okolnostima, u vlastitom životu provoditi u djelo prispodobu o dobrom Samarijancu, koji, prolazeći pored nekog čovjeka kojeg su razbojnici ostavili polumrtva uz put, "vidje ga, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: 'Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti'" (Lk 10,33-35).

Na kraju prispodobe Isus kaže: "Idi pa i ti čini tako" (Lk 10,37). S tim se riječima obraća i nama. Potiče nas prignuti se nad rane tijela i duše tolike naše braće i sestara koje susrećemo na putovima svijeta; pomaže nam shvatiti da, Božjom milošću koju se prihvaća i živi u svakodnevnom životu, iskustvo bolesti i trpljenja može postati škola nade. I doista, kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi, "ne ozdravlja čovjeka izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost prihvatiti nevolje i sazrijevati u njoj, naći smisao po sjedinjenju s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju" (37).

Već je Drugi vatikanski koncil podsjetio na važnu zadaću Crkve da skrbi za one koji trpe. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium čitamo da je "Otac poslao Krista 'naviještati Radosnu vijest siromasima, …ozdravljati one koji su skršena srca' (Lk 4,18), 'tražiti i spasiti ono što je izgubljeno' (Lk 19,10); na sličan način Crkva okružuje ljubavlju sve koji su pogođeni ljudskom slabošću, štoviše, u siromasima i patnicima prepoznaje sliku svojega siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima služiti Kristu" (8). Taj čovjekoljubni i duhovni rad crkvene zajednice s bolesnicima i onima koji trpe u tijeku stoljeća izražavan je u mnogim oblicima i zdravstvenim strukturama, od kojih su neki imali i institucionalni karakter. Htio bih ovdje spomenuti one koji su izravno vodile biskupije kao i one koji su plod velikodušnosti raznih redovničkih ustanova. Riječ je o dragocjenoj "baštini" koja odgovara na činjenicu da "ljubav ima također potrebu za organiziranošću kako bi predstavljala uređeni oblik služenja" (Enc. Deus caritas est, 20).

Osnivanje Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika prije dvadeset i pet godina, ulazi u tu skrb Crkve za svijet zdravlja. I stalo mi je dodati da se u sadašnjem povijesno-kulturnom trenutku zamjećuje potreba za pozornom i kapilarnom prisutnošću Crkve pored bolesnika, kao i prisutnost u društvu koja je kadra prenijeti na djelotvoran način evanđeoske vrijednosti u cilju zaštite ljudskoga života, od njegova začeća pa do naravne smrti. Želio bih ovdje podsjetiti na Poruku siromašnima, bolesnima i svima onima koji trpe, koju su koncilski oci uputili svijetu na završetku Drugoga vatikanskog koncila: "Vi svi koji teže osjećate teret križa – rekli su – … vi koji plačete… vi neznani patnici, budite hrabri: vi ste miljenici Božjega kraljevstva, kraljevstva nade, sreće i života; vi ste braća trpećeg Krista; i s njim, ako to želite, vi spašavate svijet!" (Ench. Vat., I, n. 523, (str. 313)). Zahvaljujem od srca osobama koje, svakodnevno, "služe bolesnima i onima koji trpe", čineći da "apostolat Božjeg milosrđa, u koji su uključeni, odgovara uvijek sve bolje na nove zahtjeve" (Ivan Pavao II., ap. konst. Pastor Bonus, čl. 152).

U ovoj Svećeničkoj godini svoju misao upućujem osobito vama, dragi svećenici, "poslužiteljima bolesnika", znaku i oruđu Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka koji trpi. Pozivam vas, dragi prezbiteri, da se ne štedite u skrbi i pružanju utjehe tim osobama. Vrijeme provedeno uz onoga koji je u kušnji rađa plodovima milosti za sve ostale dimenzije pastorala. Obraćam se na kraju vama, dragi bolesnici, i molim vas da molite i prinosite svoja trpljenja za svećenike, da uzmognu biti vjerni svojem pozivu i da njihova služba bude bogata duhovnim plodovima, na dobrobit čitave Crkve.

S tim osjećajima zazivam na bolesnike, kao i na sve one koji im pomažu, majčinsku zaštitu Marije Salus Infirmorum i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 22. studenoga 2009., na svetkovinu Našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Papa Benedikt XVI.

     

top