The Holy See
back up
Search
riga

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI.
ZA 46. SVJETSKI DAN MOLITVE ZA ZVANJA 2009.

3. svibnja 2009.


Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor

U prigodi predstojećega Svjetskoga dana molitve za duhovna zvanja, koji se obilježava 3. svibnja 2009., na Četvrtu uskrsnu nedjelju, pozivam Božji puk da razmišlja o temi "Pouzdanje u Božju inicijativu i čovjekov odgovor". U Crkvi odzvanja trajni Isusov poziv učenicima: "Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9, 38). Molite! Taj urgentni Gospodinov poziv ističe kako molitva za zvanja mora biti neprekidna i puna povjerenja. Jedino ako bude nadahnjivana molitvom, kršćanska će zajednica zaista moći "imati veću vjeru i nadu u božansku inicijativu" (posinodska apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 26).

Poziv na svećeništvo i posvećeni život poseban je dar Božji koji se uključuje u sveudiljni naum ljubavi i spasenja koji Bog ima za svakoga čovjeka i cijelo čovječanstvo. Apostol Pavao, kojega se na poseban način spominjemo u ovoj Pavlovoj godini o dvijetisućitoj obljetnici njegova rođenja, piše Efežanima: "Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim" (Ef 1, 3-4). U sveopćem pozivu na svetost ističe se posebni Božji zahvat, kojim odabire neke da izbliza slijede njegova Sina Isusa Krista i budu njegovi povlašteni službenici i svjedoci. Božanski je učitelj osobno pozvao Apostole "da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle" (Mk 3, 14-15); njima su se, malo po malo, pridružili ostali učenici, vjerni suradnici u misionarskoj službi. I tako su se, odgovarajući na Gospodinov poziv i poslušni djelovanju Duha Svetoga, čete bezbrojnih svećenika i posvećenih osoba u tijeku stoljeća stavile u Crkvi u posvemašnju službu evanđelju. Zahvaljujemo Gospodinu da i danas nastavlja pozivati radnike u svoj vinograd. Premda je istina da se u nekim krajevima svijeta bilježi zabrinjavajući nedostatak svećenika i da Crkva na svojem putu nailazi na teškoće i prepreke, jača nas nepokolebljiva sigurnost da nas na putovima vremena prema konačnome ostvarivanju Kraljevstva čvrsto vodi On, Gospodin, koji slobodno bira i poziva da ga nasljeduju ljudi svih kultura i svih životnih dobi, prema nedokučivoj promisli svoje milosrdne ljubavi.

Naša prva obveza je neprestanom molitvom održavati živim taj poziv božanske inicijative u obiteljima i župama, u pokretima i udrugama zauzetim u apostolatu, u redovničkim zajednicama i u svim strukturama dijecezanskoga života. Moramo se moliti da se cijeli Božji puk sve više pouzdaje u Boga, uvjeren da "gospodar žetve" ne prestaje tražiti da neki svoj život slobodno založe kako bi tješnje s njim surađivali u djelu spasenja. A od pozvanih se iziskuje pozorno slušanje i mudro prosuđivanje, velikodušno i spremno prihvaćanje božanskoga nauma te ozbiljno produbljivanje onoga što je svojstveno svećeničkom i redovničkom zvanju kako bi na nj odgovorno i uvjereno odgovorili. Katekizam Katoličke Crkve u vezi toga podsjeća da slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor. Taj pozitivan odgovor uvijek pretpostavlja prihvaćanje i udioništvo u naumu koji Bog ima sa svakim od nas. Taj odgovor, isto tako, prihvaća inicijativu Gospodinove ljubavi a za pozvanoga postaje obvezujući moralni zahtjev, izraz zahvalnog poštovanja Boga i potpuna suradnja u naumu koji On ostvaruje u povijesti (br. 2062).

Razmišljajući o euharistijskom otajstvu, koje na najbolji način očituje dar koji je Otac u osobi svoga jedinorođenoga Sina podario za spas ljudi, te potpunoj i poslušnoj Kristovoj odanosti u kojoj je ispio do dna "kalež" Božje volje (usp. Mt 26, 39), bolje shvaćamo kako "pouzdanje u Božju inicijativu" oblikuje i daje vrijednost "ljudskome odgovoru". U euharistiji, savršenom daru koji ostvaruje naum ljubavi za otkupljenje svijeta, Isus se slobodno žrtvuje za spas čovječanstva. "Crkva je – pisao je moj ljubljeni prethodnik Ivan Pavao II. – primila euharistiju od Krista svoga Gospodina ne kao dar, premda se među mnogim drugima ističe svojom dragocjenošću, već kao najuzvišeniji dar, jer je dar njega samog, dar njegove osobe u njegovu svetom čovještvu, kao i njegova djela spasenja" (enc. Ecclesia de Eucharistia, 11).

Svećenici su određeni da vrše to spasonosno otajstvo kroz vjekove, sve do ponovnoga Gospodinova dolaska u slavi. Oni upravo u euharistijskome Kristu mogu kontemplirati izvrstan obrazac "pozivnoga dijaloga" između slobodne Očeve inicijative i Kristova odgovora danog s punim pouzdanjem. U euharistijskome slavlju Krist djeluje u onima koje je pozvao da mu budu službenici; podupire ih kako bi njihov odgovor bio u znaku pouzdanja i zahvalnosti koja raspršuje svaki strah, čak i onda kad čovjek snažno osjeća koliko je slab i nemoćan (usp. Rim 8, 26-30) ili je neshvaćen pa čak i izložen progonu (usp. Rim 8, 35-39).

Svijest da smo po ljubavi Kristovoj spašeni, koju svaka misa jača u vjernicima i svećenicima, nužno u njima potiče pouzdano predanje Kristu koji je položio svoj život za nas. Vjerovati u Gospodina i prihvatiti njegov dar potiče nas, dakle, povjeriti mu se zahvalna duha prianjajući uz njegov naum spasenja. Ako se to uspije postići, onaj tko je pozvan dragovoljno se prepušta i stupa u školu božanskoga učitelja; tada otpočinje plodan dijalog između Boga i čovjeka, otajstveni susret između ljubavi Gospodina koji zove i slobode čovjeka koji ljubavlju odgovara, slušajući kako u njegovoj nutrini odzvanjaju Isusove riječi: "Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne" (Iv 15, 16).

To ispreplitanje Božje inicijative i ljudskoga odgovora prodahnuto ljubavlju također je na čudesan način prisutno u pozivu na posvećeni život. Drugi vatikanski koncil uči: "Evanđeoski savjeti Bogu posvećene čistoće, siromaštva i poslušnosti – kako su utemeljeni u riječima i primjerima Gospodinovim i kako ih apostoli, crkveni oci, naučitelji i pastiri preporučuju – božanski su dar koji je Crkva primila od svojega Gospodina i koji njegovom milošću uvijek čuva" (konst. Lumen gentium, 43). Isus je još jednom primjeran uzor posvemašnjega i pouzdanog prihvaćanje volje Očeve, u kojega se svaka posvećena osoba mora ugledati. Privučeni njime, već od prvih stoljeća kršćanstva mnogi su muškarci i žene napustili obitelj, posjede, materijalna bogatstva i sve što je ljudski poželjno, da bi velikodušno slijedili Krista i beskompromisno živjeli evanđelje, koje je za njih bilo škola radikalne svetosti. Brojni idu i danas tim zahtjevnim putom evanđeoskoga savršenstva i ostvaruju svoje poslanje ispovijedanjem evanđeoskih savjeta. Svjedočanstvo te naše braće i sestara, u samostanima kontemplativnoga života kao i u ustanovama i družbama apostolskoga života, podsjeća Božji puk na "onu tajnu Božjega kraljevstva koje već djeluje u povijesti, ali očekuje svoje puno ostvarenje u nebu" (posinodska apostolska pobudnica Vita consecrata, 1).

Tko se može smatrati dostojnim pristupiti svećeničkoj službi? Tko može prigrliti posvećeni život oslanjajući se samo na ljudske snage? Korisno je još jednom ustvrditi kako čovjek u svojem odgovoru na Božji poziv, budući da smo svjesni da je inicijativa na Božjoj strani i da On ostvaruje svoj naum spasenja, nikada ne smije postupiti poput bojažljivog lijenog sluge koji je zakopao u zemlju povjerene mu talente (usp. Mt 25, 14-30), već mora spremno prihvatiti Gospodinov poziv, po uzoru na Petra koji, pouzdavši se u Učiteljeve riječi, nije oklijevao ponovno baciti mreže, premda čitavu noć nije ništa ulovio (usp. Lk 5, 5). Nipošto ne poričući osobne odgovornosti, slobodan čovjekov odgovor Bogu postaje "suodgovornost", odgovornost u Kristu i s Kristom, u snazi djelovanja njegova Duha Svetoga; postaje zajedništvo s Onim koji nas čini kadrima donijeti obilat plod (usp. Iv 15, 5).

Primjeran ljudski odgovor, pun povjerenja u Božju inicijativu jest onaj velikodušni i potpuni Amen – Neka mi bude – Nazaretske Djevice, izgovoren poniznim i odlučnim prihvaćanjem planova Svevišnjega, koje joj je priopćio glasnik s neba (usp. Lk 1, 38). Njen spremni "da" omogućio joj je da postane Majkom Božjom, Majkom našega Spasitelja. Marija, nakon tog prvog "fiat" – neka mi bude, morala ga je još mnogo put ponoviti, sve do trenutka Isusova razapinjanja, kada je "stajala pod križem", kako bilježi evanđelist Ivan, sudjelujući u užasnoj boli svoga nevinog Sina. Upravo s križa, umirući Isus ju je svima, a osobito nama svećenicima i posvećenim osobama, dao za Majku i njoj nas je povjerio kao sinove (usp. Iv 19, 26-27). Želio bih njoj povjeriti sve koji osjećaju Božji poziv krenuti putom ministerijalnoga svećeništva ili posvećenog života.

Dragi prijatelji, ne dajte se obeshrabriti u teškoćama i sumnjama; uzdajte se u Boga i vjerno slijedite Isusa i bit ćete svjedoci radosti koju daje prisno zajedništvo s njim. Nasljedujući Djevicu Mariju, koju naraštaji proglašavaju blaženom jer je povjerovala (usp. Lk 1, 48), trudite se svom duhovnom snagom ostvariti spasonosni naum nebeskoga Oca, gajeći u svom srcu, poput Marije, sposobnost divljenja i štovanja Onoga koji ima moć činiti "velika djela" jer sveto je ime njegovo (usp. isto, 1, 49).

Iz Vatikana, 20. siječnja 2009.

Papa Benedikt XVI.

   

top