PAVAO BISKUP
SLUGA SLUGU BOŽJIH
ZAJEDNO S OCIMA SVETOGA KONCILA
NA TRAJAN SPOMEN
DEKLARACIJA O ODNOSU CRKVE
PREMA NEKRŠĆANSKIM RELIGIJAMA
NOSTRA AETATE
Uvod
1. U naše vrijeme, kad se
ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje i kada se umnažaju
međusobne veze između različitih naroda, Crkva pažljivije promatra u
kakvom odnosu stoji prema nekršćanskim religijama. U svojoj zadaći
da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima, štoviše i među narodima,
ona prije svega svraća svoju pozornost na ono što je ljudima
zajedničko i što ih vodi međusobnom zajedništvu.
Svi su, naime, narodi jedna
zajednica; imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po
svoj površini zemaljskoj [1]; svima je jedan posljednji cilj, Bog,
čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na
sve [2], dok se svi ne sjedine izabrani u Svetom gradu koji će
osvijetliti Božja slava i gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu
[3].
Ljudi od različitih religija
očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje,
kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je
čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je
grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja
istinske sreće, što je smrt, sud i nagrada nakon smrti te što je,
napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu
egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?
Različite religije
2. Već od najstarijih pa sve do
danas kod različitih naroda nalazimo neko zamjećivanje one skrivene
moći koja je prisutna u tokovima svijeta i događajima čovječjeg
života, a ponekad čak i priznavanje najvišega božanstva ili također
Oca. To zamjećivanje i priznavanje prožima njihov život dubokim
religioznim osjećajem.
A religije, povezane s
napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim
jezikom odgovoriti na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi istražuju
i izražavaju božanski misterij neiscrpivom plodnošću mitova i
oštroumnim pokušajima filozofije te traže oslobođenje od tjeskobe
naše egzistencije, bilo u oblicima asketskog života bilo dubokim
razmatranjem, bilo utjecanjem Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu
se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita
nedostatnost ovoga promjenjivog svijeta te se naučava put kojim će
ljudi pobožna i zaufana srca postići stanje savršenog oslobođenja
ili će uspjeti, svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći,
doprijeti do vrhunskoga rasvjetljenja. Tako i ostale religije širom
svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru
ljudskoga srca predlažući putove, tj. nauke i pravila života i svete
obrede.
Katolička crkva ne odbacuje
ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim
poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i
nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži
i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što
prosvjetljuje sve ljude. No ona bez prekida naviješta i dužna je
naviještati Krista, »koji je put, istina i život« (Iv 14, 6), u
kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve
sa sobom pomirio [4].
Ona stoga opominje svoju djecu
da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa
sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život,
priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i moralna dobra i one
društveno-kulturalne vrednote koje se kod njih nalaze.
Islamska vjera
3. Crkva gleda s poštovanjem i
muslimane koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom,
milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje [5], koji je
govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim
skrovitim odlukama, kao što se Bogu podložio Abraham, na kojega se
islamska vjera rado poziva. Oni, doduše, Isusa ne priznaju Bogom,
ali ga ipak časte kao proroka, a poštuju i njegovu djevičansku majku
Mariju, koju ponekad također pobožno zazivaju. Osim toga, iščekuju
dan suda, kad će Bog svim uskrsnulim ljudima dati zasluženu plaću.
Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom
i postom.
Budući da je tijekom stoljeća
između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i
neprijateljstava, Sveti koncil potiče sve da se, zaboravivši što je
bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja, da zajednički
štite i promiču socijalnu pravednost, moralna dobra te mir i slobodu
za sve ljude.
Židovska vjera
4. Istražujući otajstvo Crkve,
ovaj se Sveti koncil sjeća sveze kojom je narod Novoga saveza
duhovno povezan s rodom Abrahamovim.
Kristova Crkva, naime, priznaje
da se počeci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Božjem
otajstvu, nalaze već kod patrijarhâ, Mojsija i prorokâ.
Ona priznaje da su svi Kristovi
vjernici, Abrahamova djeca po vjeri [6], uključeni u pozivu istoga
patrijarha i da se spas Crkve otajstveno predoznačuje u izlasku
Izabranoga naroda iz zemlje ropstva. Stoga Crkva ne može zaboraviti
da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojao iz svojega
neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila objavu Staroga
zavjeta i da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene
divlje maslinske mladice poganâ [7]. Crkva, naime, vjeruje da je
Krist, naš mir, križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio
jednim [8]. Crkva također ima neprestano pred očima riječi apostola
Pavla o njegovim sunarodnjacima, kojima »pripadaju: posinjenje i
Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su
patrijarsi, od njih potječe Krist po tijelu« (Rim 9, 4-5), sin
Djevice Marije.
Sjeća se, također, da od
židovskoga naroda potječu apostoli, temelji i stupovi Crkve, a i
mnogi od onih prvih učenika koji su svijetu navijestili Kristovo
evanđelje svijetu.
Kako svjedoči Sveto pismo,
Jeruzalem nije spoznao vrijeme svojega pohođenja [9] i Židovi
velikim dijelom nisu primili evanđelje, štoviše, mnogi su se
suprotstavili njegovu širenju [10]. Usprkos tome, prema Apostolu,
Židovi zbog otaca sveudilj ostaju vrlo dragi Bogu, čiji su darovi i
poziv neopozivi [11]. Zajedno s prorocima i s istim Apostolom Crkva
očekuje dan, koji je znan samo Bogu, u koji će svi narodi jednim
glasom zazivati Gospodina i »jednodušno mu služiti« (Sef 3, 9)
[12].
Kad je, dakle, kršćanima i
Židovima zajednička tako velika duhovna baština, ovaj Sveti koncil
želi potaknuti i preporučiti međusobno poznavanje i poštivanje
jednih i drugih; ono se osobito stječe biblijskim i teološkim
studijem te bratskim dijalogom.
Premda su židovske vlasti sa
svojim sljedbenicima ustrajale na Kristovoj smrti [13], ipak se ono
što je počinjeno u njegovoj muci ne može uračunati niti svim
Židovima bez razlike koji su tada živjeli niti današnjim Židovima.
Iako je Crkva novi Božji narod,
neka se ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i
prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma. Stoga neka svi
paze da u katehezi i u propovijedanju Božje riječi ne naučavaju
nešto što se ne bi slagalo s evanđeoskom istinom i Kristovim duhom.
Osim toga, Crkva, koja osuđuje
sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine
sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne
političkim razlozima, žali mržnju, progone i očitovanja
antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane
Židovi bili pogođeni. Uostalom, Krist je, kako je Crkva uvijek
držala i drži, pretrpio svoju muku i smrt dobrovoljno, iz neizmjerne
ljubavi, zbog grijehâ svih ljudi, da bi svi postigli spasenje. Kad
dakle Crkva propovijeda, dužnost joj je da naviješta Kristov križ
kao znak sveopće Božje ljubavi i izvor sve milosti.
Univerzalno bratstvo
5. Ne možemo naime zazivati
Boga, Oca svih ljudi, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema
nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos čovjeka prema Bogu
Ocu tako se povezuje s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći da Pismo
kaže: »Tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8).
Time se uklanja temelj svakoj
teoriji ili praksi koja između čovjeka i čovjeka, između naroda i
naroda uvodi diskriminaciju s obzirom na ljudsko dostojanstvo i
prava koja odatle proizlaze.
Crkva dakle osuđuje svaku
diskriminaciju ili zlostavljanje ljudi, koje se provodi zbog rase
ili boje, društvenoga položaja ili religije, kao protivne Kristovu
duhu. Zato Sveti koncil, idući tragovima svetih apostola Petra i
Pavla, žarko zaklinje Kristove vjernike da »se čestito ponašaju među
poganima« (1 Pt 2, 12) te ako je moguće, koliko je do njih, žive u
miru sa svim ljudima [14] tako da budu doista sinovi Oca koji je na
nebesima [15].
Sve to u cjelini i u
pojedinostima, što je u ovoj deklaraciji određeno prihvatiše oci
Svetoga koncila. I mi, apostolskom vlašću od Krista nam predanom,
sve to zajedno s časnim ocima u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i
određujemo te zapovijedamo da to što je tako koncilski određeno, na
slavu Božju bude proglašeno.
U Rimu, kod Sv. Petra, 28.
listopada 1965.
Ja, PAVAO, biskup Katoličke
crkve
Slijede potpisi otaca
___________________________________________________
BILJEŠKE
[1] Usp. Dj 17,26.
[2] Usp. Mudr 8, 1; Dj 14, 17;
Rm 2, 6–7; 1 Tim 2, 4.
[3] Usp. Dj 21, 23s.
[4] Usp. 2 Kor 5, 18–19.
[5] Usp. GRGUR VII., Epist.,
III, 21, Anaziru (Al-Nâṣir), kralju Mauritanije, izd. E. CASPAR
u MGH, Ep. sel. II, 1920., I, 288, 11–15; PL 148, 451 A.
[6] Usp. Gal 3, 7.
[7] Usp. Rim 11, 17–24.
[8] Usp. Ef 2, 14–16.
[9] Usp. Lk 19, 44.
[10] Usp. Rim 11, 28.
[11] Usp. Rim 11, 28–29; DRUGI
VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium:
AAS 57 (1965.), br. 1, str. 20.
[12] Usp. Iz 66, 23; Ps 65,4;
Rim 11, 11–32.
[13] Usp. Iv 19, 6.
[14] Usp. Rim 12, 18.
[15] Usp. Mt 5, 45.
