Index   Back Top Print

[ DE  - EN  - ES  - FR  - HR  - IT  - PT ]

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 23. kolovoza 2006.

 

Apostol Ivan - vidioc s Patmosa

Draga braćo i sestre!

Vratimo se na lik apostola Ivana, da bismo ovaj put razmišljali o vidiocu Otkrivenja. Iznesimo odmah jednu zamjedbu: dok niti četvrto evanđelje niti poslanice pripisane Apostolu ne nose nikada njegovo ime, Otkrivenje spominje ime Ivan čak četiri puta (usp. 1,1.4.9; 22,8). Očigledno je, s jedne strane, da autor nije imao nikakvoga razloga da prešuti svoje ime, a s druge je znao da su ga njegovi prvi čitatelji mogli točno identificirati. Osim toga znamo da su već u III. stoljeću stručnjaci raspravljali o pravom identitetu Ivana iz Otkrivenja. U svakome slučaju, možemo ga zvati i "vidioc s Patmosa" jer je njegov lik povezan s imenom toga otoka u Egejskom moru gdje se, prema njegovom autobiografskom svjedočanstvu, nalazio kao prognanik "radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova" (Otk 1,9). Upravo na Patmosu, "zanijeh se u duhu u dan Gospodnji" (Otk 1,10), Ivan je imao veličanstvena viđenja i čuo izvanredne poruke koje su prilično utjecale na povijest Crkve i cijele zapadne kulture. Na primjer, iz naslova njegove knjige u naš su jezik uključene riječi "apokalipsa, apokaliptičan" koje - premda na neprikladan način - prizivaju ideju prijeteće katastrofe.

Knjigu treba shvatiti na osnovu dramatičnoga iskustva sedam Crkava u Aziji (Efez, Smirna, Pergam, Tiatira, Sardi, Filadelfija, Laodiceja) koje su se krajem I. stoljeća morale suočiti s ne baš lakim poteškoćama u svome svjedočenju Krista. Njima se Ivan obraća pokazujući snažnu pastoralnu osjetljivost u odnosu na prognane kršćane, koje potiče da ostanu čvrsti u vjeri i da se ne poistovjete sa svijetom. Predmet (knjige) u konačnici predstavlja otkrivanje smisla ljudske povijesti, počinjući od Kristove smrti i uskrsnuća. Zapravo, prvo i osnovno Ivanovo viđenje tiče se lika Anđela, koji je zaklan pa ipak stoji (usp. Otk 5,6), smješten u sredini prijestolja na koje je već uzdignut Bog sam. Time nam Ivan želi reći nadasve dvije stvari: prva je da Isus, premda je ubijen nasilnim činom umjesto da se srušio na zemlju paradoksalno stoji čvrsto na nogama jer je uskrsnućem definitivno pobijedio smrt; a druga je da je sam Isus, upravo jer je umro i uskrsnuo, sad već potpuno dionik kraljevske i spasenjske Očeva vlasti.

Jedno od glavnih viđenja Otkrivenja za predmet ima toga Anđela u činu otvaranja knjige, koja je ranije bila zatvorena sa sedam pečata koje nitko nije mogao otpečatiti. Ivan je čak prikazan dok je briznuo u plač, jer nije se mogao naći nitko tkko bi bio dostojan otvoriti knjigu i pročitati je (usp. Otk 5,4). Taj plač vjerojatno izražava zbunjenost azijskih Crkava zbog Božje šutnje pred progonima kojima su bile izložene u tome trenutku. Zbunjenost je to u kojoj se dobro može odraziti naše zaprepaštenje pred teškim poteškoćama, nerazumijevanjima i neprijateljstvima što ih Crkva i danas trpi u različitim dijelovima svijeta. To su patnje koje Crkva sigurno ne zaslužuje, kao što sam Isus nije zaslužio svoju tjelesnu muku. No, one otkrivaju kako čovjekovu zloću kada se prepusti nagovaranju zla, a tako i vrhovno Božje upravljanje zbivanjima. Stoga je samo žrtvovani Jaganjac u stanju otvoriti zapečaćenu knjigu i otkriti njezin sadržaj. Samo on može iz nje izvući smjernice i nauk za život kršćana, kojima njegova pobjeda nad smrću daje navještaj i jamstvo pobjede koju će i oni bez sumnje postići. Tu utjehu nastoji pružiti govor kojim se koristi Ivan, a koji je izrazito slikovit.

U središtu viđenja što ga Otkrivenje iznosi nalaze se i vrlo znakovita viđenja Žene koja rađa Sina muškića, te komplementarno viđenje Zmaja koji je već zbačen s neba. On, premda i dalje djeluje u progonu Žene i ostale njezine djece, već je pobijeđen u korijenu i njegov će se poraz na kraju neizbježno pokazati. Evo zašto svjedoci-mučenici pjevaju oduševljeni: "Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim" (Otk 12,10). Kako se vidi, Ivan u svojim čitateljima hoće nadahnuti stav hrabroga povjerenja. Svojim jakim i ponekad teškim slikama, jamačno nije imao nakane iznijeti zagonetke koje treba riješiti, već je htio sugerirati put pouzdane nade koja se vedro prepušta Bogu i Isusu Kristu. Vidioc s Patmosa tako kršćanima otvara sjajno obzorje koje vrhunac doživljava u viđenju nebeskoga Jeruzalema, gdje "smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).

Zbog toga je Ivanovo Otkrivenje, premda je prožeto stalnim spominjanjem patnji i muka - tamne strane zbilje - isto tako prožeto čestim pjesmama hvale koje gotovo predstavljaju svijetlo lice povijesti. Tako, na primjer, piše o nepreglednom mnoštvu koje pjeva gotovo vičući: "Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova" (Otk 19,6-7). Ovdje se nalazimo pred tipičnim kršćanskim paradoksom, prema kojemu se patnja ne shvaća nikada kao posljednja riječ, već ju se promatra kao točku prijelaza prema sreći i, štoviše, ona sama već je otajstveno protkana radošću koja proizlazi iz nade. Upravo zbog toga Ivan, vidioc s Patmosa, svoju knjigu može završiti s posljednjom čežnjom, koja kuca dršćućim iščekivanjem. On zaziva konačni Spasiteljev dolazak: "Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20), a taj je zaziv morao biti uobičajen u Crkvama I. stoljeća. Naime, potvrđuje nam to i sveti Pavao aramejskim jezikom - "Marana tha" - to jest "Dođi, naš Gospodine" (1 Kor 16,22). U tome se gotovo vidi nestrpljivost da se konačno susretne Gospodina kojemu su kršćani posvetili svoj život i svoju smrt. Neka nam Ivan pomogne živima u sebi očuvati tu želju i to iščekivanje, bez obzira na svaku moguću kušnju s kojom ćemo se suočiti.

                                                          



Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana