PAPIN NAGOVOR UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI
Nedjelja, 26. prosinca 2006.
Dies natalis
Draga braćo i sestre!
Dan nakon svetkovine Boića, slavimo danas blagdan svetoga Stjepana, đakona i prvoga mučenika. Na prvi nas pogled ovakvo pribliavanje spomena "Prvomučenika" blagdanu Otkupiteljeva rođenja moe ostaviti na čudu, budući da čovjeka pogađa suprotnost između betlehemskog mira i radosti i drame svetoga Stjepana koji je bio kamenovan u Jeruzalemu za prvog progonstva Crkve koja se rađala. Zapravo, ta prividna neusklađenost ne postoji, ako imamo na umu duboko otajstvo Boića. Djetešce Isus, poloeno u jasle, jedinorođeni je Sin Boji koji je postao čovjekom. On će spasiti čovječanstvo umirući na kriu. Sada ga motrimo povijenog u jaslama; nakon njegova razapinjanja ponovno će biti povijen, umotan u platno, i poloen u grob. Nije slučajno što boićna ikonografija ponekad prikazuje boansko Djetešce poloeno u mali sarkofag, da bi naznačila da se Otkupitelj rađa da umre, rađa se da dade ivot kao otkupninu za sve.
Sveti Stjepan bio je prvi koji je mučeništvom slijedio Kristove stope; umro je, poput boanskoga Učitelja, praštajući i moleći za svoje progonitelje (usp. Dj 7,60). Kroz prva četiri stoljeća kršćanstva, svi sveci što ih je Crkva štovala bili su mučenici. Riječ je o bezbrojnom mnoštvu što ga liturgija naziva "svijetlom vojskom mučenika", martyrum candidatus exercitus. Njihova smrt nije poticala na strah i alost, nego na duhovni polet koji je podizao uvijek nove kršćane. Za vjernike, dan smrti - a još više dan mučeništva - nije kraj svega, nego "prelazak" prema besmrtnosti. To je dan konačnog rođenja, na latinskom dies natalis. Tako se onda moe shvatiti koja je veza između dana rođenja Kristova i dana rođenja svetoga Stjepana. Da se Isus nije rodio na zemlji, ljudi se ne bi mogli roditi za nebo. Upravo stoga što se Krist rodio, i mi moemo biti "nanovo rođeni"!
Marija, koja je u Betlehemu u svome zagrljaju drala Otkupitelja, i sama je trpjela nutarnje mučeništvo. Podijelila je njegovu muku te ga je morala, još jednom, primiti u svoj zagrljaj kad je skinut s kria. Toj Majci, koja je upoznala radost rođenja i ljutu bol smrti svoga boanskoga Sina, povjeravamo sve koji su progonjeni i koji trpe, na razne načine, poradi svjedočenja i sluenja evanđelju. Uz osobitu duhovnu blizinu mislim i na one katolike koji ostaju vjerni Petrovoj stolici bez popuštanja i kompromisa, ponekad i pod cijenu teških patnja. Čitava Crkva divi se njihovu primjeru i moli kako bi imali snage da ustraju, znajući da su njihove patnje izvor pobjede, pa makar se sada to moglo činiti neuspjehom.
Svima još jednom elim sretan Boić!
Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana