Draga braćo i sestre,

slavimo danas dvojicu braće u vjeri, Petra i Pavla, koje prepoznajemo kao stupove Crkve i častimo kao zaštitnike Rimske biskupije i grada Rima.

Povijest te dvojice apostola snažno progovara i nama, zajednici Gospodinovih učenika koja putuje kroz ovo naše vrijeme. Na poseban način, gledajući njihovo svjedočanstvo, htio bih istaknuti dva vida: crkveno zajedništvo i životnost vjere.

Prije svega, crkveno zajedništvo. Liturgija ove svetkovine, naime, pokazuje nam kako su Petar i Pavao bili pozvani doživjeti isti udes – mučeništvo, kojim su jednom zasvagda pridruženi Kristu. U prvom čitanju vidimo Petra koji, u tamnici, čeka izvršenje presude (usp. Dj 12, 1-11); u drugom pak apostol Pavao, također u okovima, u svojevrsnoj oporuci izjavljuje da će njegova krv uskoro biti prolivena i prinesena Bogu (usp. 2 Tim 4, 6-8.17-18). I Petar i Pavao, dakle, daju svoj život radi evanđelja.

Ipak, do toga jedinstva u ispovijedanju jedne vjere nije vodio lak put. Dvojica apostola do tog cilja jedinstva dolaze nakon dugog puta, na kojem je svaki od njih na drugačiji način prigrlio vjeru i živio apostolat. Njihovo bratstvo u Duhu ne briše razlike od kojih su krenuli: Šimun je bio ribar iz Galileje, Savao pak strogi naučitelj koji je pripadao stranci farizeja; prvi odmah ostavlja sve i slijedi Gospodina, drugi progoni kršćane dok ga ne preobrazi Uskrsli Krist. Petar propovijeda uglavnom Židovima, dok je Pavao potaknut nositi Radosnu vijest poganima.

Znamo da između njih dvojice nije nedostajalo konflikata u pogledu odnosa s poganima, do te mjere da Pavao kaže: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu“ (Gal 2, 11). O tom će se pitanju, kao što znamo, raspravljati na Jeruzalemskom saboru, na kojem su se dvojica apostola ponovno suočila.

Predragi, povijest Petra i Pavla uči nas da zajedništvo na koje nas Gospodin poziva nije jednolikost nego sklad mnogih glasova i licâ gdje se ne poništava slobodu svakog pojedinog. Naši zaštitnici su išli različitim putovima, razilazili se u mišljenjima, ponekad je među njima bilo i trzavica i sukobljavali su se međusobno evanđeoskom iskrenošću. Pa ipak, to ih nije spriječilo da žive onaj concordia apostolorum, to jest živo zajedništvo u Duhu, plodnu usklađenost u različitosti. Kao što kaže sveti Augustin: „jedan je jedini dan posvećen blagdanu dvojice apostola. Ali oni i jesu bili jedno. Premda nisu podnijeli mučeništvo na isti dan, bili su jedno“ (Govor 295, 7.7).

Sve to pred nas stavlja pitanja o putu crkvenog zajedništva. Ono se rađa iz poticaja Duha, ujedinjuje različitosti i gradi mostove jedinstva u raznolikosti milosnih Božjih darova, karizmi, darova i službi. Važno je naučiti živjeti zajedništvo na taj način, kao jedinstvo u različitosti, kako bi raznolikost darova, ukorijenjena u ispovijedanju iste vjere, doprinijela naviještanju evanđelja. Tim smo putem pozvani ići, pogleda uprta upravo u Petra i Pavla, jer nam je svima potrebno takvo bratstvo. Potrebno je Crkvi, potrebno je u odnosima između laika i prezbitera, između prezbiterâ i biskupâ, između biskupâ i Pape; kao što ga jednako trebaju pastoralni život, ekumenski dijalog i prijateljski odnos koji Crkva želi imati sa svijetom. Moramo se predano zalagati oko toga da naše različitosti pretvorimo u radionicu jedinstva i zajedništva, bratstva i pomirenja, kako bi svatko u Crkvi, sa svojom osobnom poviješću, učio hoditi zajedno s drugima.

Sveti Petar i Pavao nas također pozivaju preispitati se u pogledu životnosti naše vjere. U iskustvu učeništva, naime, uvijek postoji opasnost da se zapadne u naviku, u ritualizam, u pastoralne obrasce koje se ponavljaju bez obnove i bez prepoznavanja izazovâ sadašnjosti. U povijesti dvojice apostola, naprotiv, nadahnjuje nas njihova volja da se otvore promjenama, da osluškuju događaje, susrete i konkretne situacije zajednicâ i u njima vide izazov na koji treba odgovoriti, da traže nove putove za evangelizaciju polazeći od problemâ i pitanjâ koje postavljaju braća i sestre u vjeri.

A u središtu Evanđelja koje smo čuli upravo je pitanje koje Isus postavlja svojim učenicima, a koje upućuje i nama danas, kako bismo mogli raspoznati je li put naše vjere snažan i živ, gori li i dalje plamen odnosa s Gospodinom: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“ (Mt 16, 15).

Svakog dana, u svakom povijesnom trenutku, uvijek moramo posvećivati pažnju tom pitanju. Ako ne želimo da se naše kršćanstvo svede na naslijeđe prošlosti, kao što nas je papa Franjo mnogo puta opominjao, važno je izaći iz rizika umorne i statične vjere, kako bismo se zapitali: tko je danas za nas Isus Krist? Koje mjesto zauzima u našem životu i u djelovanju Crkve? Kako možemo svjedočiti tu nadu u svakodnevnom životu i naviještati je onima koje susrećemo?

Braćo i sestre, zadaća razlučivanja, koja proizlazi iz ovih pitanja, omogućuje našoj vjeri i Crkvi neprestano se obnavljati i traži nove putove i nove oblike naviještanja evanđelja. To, zajedno sa zajedništvom, mora biti naša prva želja. Danas se, na poseban način, želim obratiti Crkvi u Rimu, zato što je ona više od drugih pozvana postati znakom jedinstva i zajedništva, Crkva koja plamti živom vjerom, zajednica učenikâ koji svjedoče radost i utjehu evanđelja u svim ljudskim situacijama.

U radosti tog zajedništva, koje nas put svetih Petra i Pavla poziva njegovati, pozdravljam braću nadbiskupe koji danas primaju palij. Predragi, ovaj znak, dok podsjeća na pastirsku službu koja vam je povjerena, izražava zajedništvo s rimskim biskupom, kako bi svaki pojedini od vas, u jedinstvu katoličke vjere, mogao jačati tu vjeru u mjesnim Crkvama koje su vam povjerene.

Želim potom pozdraviti članove Sinode Ukrajinske grkokatoličke crkve: hvala vam na vašoj prisutnosti ovdje i vašoj pastoralnoj revnosti. Neka Gospodin podari mir vašem narodu!

Sa živom zahvalnošću pozdravljam i delegaciju Ekumenskog patrijarhata, koju je ovamo poslao predragi brat Njegova Svetost Bartolomej.

Draga braćo i sestre, ojačani svjedočenjem svetih apostola Petra i Pavla, hodimo zajedno u vjeri i zajedništvu i zazovimo njihov zagovor na sve nas, na grad Rim, Crkvu i cijeli svijet!