Ciklus Katehezâ – Jubilej 2025. Isus Krist naša nada. II. Isusov život. Prispodobe. 10. Ozdravljenje uzetoga „Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: 'Želiš li ozdraviti?'“ (Iv 5, 6)

Draga braćo i sestre,

nastavljamo razmišljanja o Isusu koji ozdravlja. Danas vas na poseban način želim pozvati da razmislite o situacijama u kojima se osjećamo „blokiranima“ i zatvorenima u slijepu ulicu. Ponekad nam se doista čini da je uzaludno nastaviti se nadati; postajemo rezignirani i više nemamo volje boriti se. Takva je situacija u evanđeljima opisana slikom paralize. Zato se danas želim zaustaviti nad ozdravljenjem jednog uzetog čovjeka, o čemu se govori u petom poglavlju Ivanova.

Isus dolazi u Jeruzalem zbog jednog židovskog blagdana. Ne ide odmah u Hram, nego se zaustavlja kod jednih vrata, gdje su se vjerojatno prale ovce koje su se poslije prinosile na žrtvu. Uz ta su vrata boravili i mnogi bolesnici koji, za razliku od ovaca, nisu smjeli ući u Hram jer su smatrani nečistima! I upravo im Isus sam dolazi u njihovoj patnji. Ti su ljudi gajili nadu u neko čudo koje bi moglo promijeniti njihovu sudbinu; naime, pokraj vrata nalazilo se jedno kupalište čije su vode smatrane ljekovitima, odnosno od kojih se moglo ozdraviti: u određenim trenucima voda bi se uzburkala i, prema tadašnjem vjerovanju, tko bi prvi ušao u vodu, bio bi ozdravljen.

Na taj se način stvarala neka vrsta „rata među siromasima“: možemo si zamisliti tužnu sliku bolesnika koji se s mukom vuku da bi ušli u kupalište. To se kupalište zvalo Betsaida, što znači „kuća milosrđa“: može se promatrati kao slika Crkve, gdje se okupljaju bolesni i siromašni, i gdje Gospodin dolazi ozdraviti i darovati nadu.

Isus se obraća posebno jednom čovjeku koji je paraliziran već trideset i osam godina. On je već rezigniran, jer nikada ne uspije ući u kupalište kad se voda uzburka. Uistinu, ono što nas često paralizira jest upravo razočaranje. Osjećamo se obeshrabrenima i riskiramo pad u duhovnu mlitavost.

Isus tom uzetom čovjeku postavlja pitanje koje se može činiti suvišnim: „Želiš li ozdraviti?“. No, to je zapravo nužno pitanje, jer kada smo godinama blokirani, može oslabjeti i sama volja za ozdravljenjem. Ponekad radije ostajemo u stanju bolesti, prisiljavajući druge da se brinu za nas. To može biti i izgovor da ne odlučimo što želimo učiniti sa svojim životom. Isus, međutim, upućuje tog čovjeka njegovoj najdubljoj i najistinitijoj želji.

Taj čovjek odgovara Isusu opširnije, otkrivajući time i svoj pogled na život. Kaže najprije da nema nikoga tko bi ga spustio u kupalište: dakle, krivnja nije njegova, nego drugih koji se ne brinu za njega. Taj stav postaje izgovor za izbjegavanje preuzimanja vlastite odgovornosti. No je li doista istina da nije imao nikoga tko bi mu pomogao? Evo mudrog odgovora svetog Augustina: „Dà, da bi ozdravio, svakako mu je bio potreban čovjek – ali čovjek koji je ujedno i Bog. […] Došao je, dakle, čovjek kojeg je trebao. Čemu, dakle, dalje odgađati ozdravljenje!?“

Uzeti čovjek zatim dodaje da, kad god pokuša ući u kupalište, uvijek netko drugi stigne prije njega. Taj čovjek izražava fatalistički pogled na život. Mislimo da nam se stvari događaju zato što nemamo sreće, jer nam sudbina nije naklonjena. Taj je čovjek obeshrabren. Osjeća se poraženim u životnoj borbi.

Isus mu, međutim, pomaže otkriti da njegov život nije u potpunosti izvan njegove moći. Poziva ga da ustane, da se digne iz svog dugotrajnog stanja i uzme svoju postelju. Tu prostirku ne treba ostaviti ili baciti: ona predstavlja njegovu prošlost bolesti, njegovu životnu priču. Do tada ga je ta prošlost kočila; prisiljavala ga je da leži poput mrtvaca. A sada može uzeti tu postelju i ponijeti je kamo želi: može odlučiti što će učiniti sa svojim životom! Pozvan je hodati, preuzeti odgovornost i odabrati kojim će putem krenuti. A sve to zahvaljujući Isusu!

Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da nam podari milost spoznati gdje je naš život zapeo. Pokušajmo izraziti svoju želju za ozdravljenjem. I molimo za sve one koji se osjećaju paraliziranima, koji ne vide izlaz. Molimo da se ponovno nastanimo u Srcu Kristovu, koje je prava kuća milosrđa!

______________________

APEL

Draga braćo i sestre,

srce Crkve razdiru krici koji se dižu s ratnih mjesta, posebno iz Ukrajine, Irana, Izraela, Gaze. Ne smijemo se navikavati na rat! Štoviše, moramo odbaciti kao napast očaranost moćnim i sofisticiranim naoružanjem. U stvarnosti, budući da se u današnjem ratu „upotrebljava bilo kakvo znanstveno oružje, njegova okrutna narav prijeti da zaraćene dovede do divljaštva koje kudikamo nadilazi divljaštvo minulih vremena" (Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 79). Stoga, u ime ljudskog dostojanstva i međunarodnog prava, ponavljam odgovornima ono što je običavao govoriti papa Franjo: rat je uvijek poraz! I s Piom XII.: „S mirom se ništa ne gubi, a s ratom se sve može izgubiti“.