Ciklus Katehezâ – Jubilej 2025. Isus Krist naša nada. III. Isusova pasha. 8. Silazak. „U duhu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici“ (1 Pt 3, 19)

Čitanje: 1 Pt 3, 18-19

[Predragi] Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici.

Draga braćo i sestre,

i danas ćemo razmišljati o otajstvu Velike subote. To je dan vazmenog otajstva, kada je sve naizgled tiho i mirno, dok se zapravo ostvaruje nevidljivo djelo spasenja: Krist silazi nad pakao kako bi navještaj uskrsnuća donio svima koji su bili u tami i sjeni smrti.

Ovaj događaj, koji su nam prenijeli liturgija i tradicija, predstavlja najdublji i najradikalniji čin Božje ljubavi prema čovječanstvu. Naime, nije dovoljno reći ili vjerovati da je Isus umro za nas. Potrebno je priznati da nas je u vjernosti svoje ljubavi htio potražiti tamo gdje smo mi sami bili izgubljeni, tamo gdje može doprijeti samo snaga svjetla sposobnog prodrijeti u područje tame.

Podzemlje, u biblijskom smislu, nije toliko mjesto koliko egzistencijalno stanje: stanje u kojem je život izgubio snagu i u kojem vladaju bol, usamljenost, krivnja i odvojenost od Boga i drugih. Krist do nas dolazi i u tom ponoru, prelazi prag vrata tog kraljevstva tame. On ulazi, tako reći, u samu kuću smrti, da je isprazni, da oslobodi njezine stanovnike, uzimajući ih jednog po jednog za ruku. To je poniznost Boga koji se ne zaustavlja pred našim grijehom, koji se ne boji čovjekova konačnog odbacivanja.

Apostol Petar, u kratkom odlomku iz svoje Prve poslanice koji smo čuli, govori nam da je Isus, oživljen u Duhu Svetom, otišao donijeti navještaj spasenja „i duhovima u tamnici“ (1 Pt 3, 19). To je jedna od najdirljivijih slika, razrađena ne u kanonskim evanđeljima, već u apokrifnom tekstu koji se zove „Nikodemovo evanđelje“. Prema toj predaji, Sin Božji ušao je u najgušću tamu kako bi dopro i do najmanjeg od svoje braće i sestara, kako bi i tamo donio svoje svjetlo. U tom činu sadržana je sva snaga i nježnost vazmenog navještaja: smrt nikada nije posljednja riječ.

Predragi, taj Kristov silazak ne odnosi se samo na prošlost, već dotiče i život svakoga od nas. Podzemlje nije samo stanje onih koji su umrli, već i onih koji proživljavaju smrt zbog zla i grijeha. To je također svakodnevni pakao samoće, srama, napuštenosti i muke življenja. Krist ulazi u sve te mračne stvarnosti da nam posvjedoči Očevu ljubav. Ne da bi osudio, već da bi oslobodio. Ne da bi optužio, već da bi spasio. Čini to tiho, nenametljivo, poput nekoga tko ulazi u bolničku sobu da pruži utjehu i pomoć.

Crkveni oci, u tekstovima izvanredne ljepote, opisali su taj trenutak kao susret: susret između Krista i Adama. Susret koji je slika svih mogućih susreta između Boga i čovjeka. Gospodin silazi tamo gdje se čovjek skrio od straha i zove ga po imenu, uzima ga za ruku, podiže ga, vraća ga na svjetlo. Čini to s punim autoritetom, ali i s beskrajnom nježnošću, kao otac sa sinom koji se boji da više nije voljen.

Na istočnim ikonama s motivom uskrsnuća, Krist je prikazan kako razbija vrata podzemlja i, pružajući ruke, hvata Adama i Evu za zapešća. Ne spašava samo samog sebe, ne vraća se u život sam, već sa sobom povlači cijelo čovječanstvo. To je prava slava Uskrsloga: to je snaga ljubavi, solidarnost Boga koji se ne želi spasiti bez nas, nego samo s nama. Boga koji ne uskrisuje a da ne zagrli naše bijede i ne podigne nas kako bi nam darovao novi život.

Velika subota je, dakle, dan u kojem nebo posjećuje zemlju u njezinu najdubljem kutku. To je vrijeme u kojem svaki kutak ljudske povijesti dotiče svjetlo Uskrsa. A ako je Krist mogao sići i dotamo, ništa ne može biti isključeno iz njegova otkupljenja. Ni naše noći, ni naše najstarije krivnje, ni naši prekinuti odnosi. Nema prošlosti toliko uništene, ni tako sramotne da je ne bi moglo dotaknuti milosrđe.

Draga braćo i sestre, silazak za Boga nije poraz, već ispunjenje njegove ljubavi. Nije neuspjeh, već put kojim pokazuje da nijedno mjesto nije predaleko, nijedno srce prezatvoreno, nijedan grob prečvrsto zapečaćen za njegovu ljubav. To nas tješi, to nas podupire. A ako nam se ponekad čini da smo dotaknuli dno, sjetimo se: to je mjesto s kojeg Bog može započeti novo stvaranje. Stvaranje sačinjeno od onih koji su ustali na novi život, od srca kojima je oprošteno, od otrtih suza. Velika subota je tihi zagrljaj kojim Krist prikazuje sve stvoreno Ocu kako bi ga ponovno postavio u njegov plan spasenja.

NAJAVA

Draga braćo i sestre, mjesec listopad, koji se bliži, u Crkvi je posebno posvećen svetoj krunici. Zato pozivam sve da, svaki dan u mjesecu koji je pred nama, mole krunicu za mir, osobno, u svojoj obitelji i svojoj zajednici.

Ujedno pozivam one koji su na službi u Vatikanu na molitvu krunice u Bazilici sv. Petra svaki dan u 19 sati.

Na poseban način, u subotu, 11. listopada navečer u 18 sati molit ćemo je zajedno na Trgu sv. Petra, tijekom bdjenja Jubileja marijanske duhovnosti, spominjući se ujedno obljetnice otvorenja Drugog vatikanskog koncila.