Kateheza. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila. II. Dogmatska konstitucija Lumen gentium. 7. Svetost i evanđeoski savjeti u Crkvi

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

U dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila Lumen gentium (LG) o Crkvi cijelo jedno poglavlje, peto, posvećeno je sveopćem pozivu na svetost svih vjernika: svaki od nas pozvan je živjeti u milosti Božjoj, vršeći kreposti i suobličujući se Kristu. Svetost, prema toj koncilskoj konstituciji, nije povlastica malobrojnih, već dar koji obvezuje svakog krštenika da teži savršenstvu ljubavi, odnosno punini ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav je, naime, srž svetosti na koju su svi vjernici pozvani: ulivena od Oca, po Sinu Isusu, ta krepost „upravlja svim sredstvima posvećivanja, uobličuje ih i vodi njihovoj svrsi“ (LG, 42). Najviši stupanj svetosti, kao i u počecima Crkve, je mučeništvo, „vrhunsko svjedočanstvo vjere i ljubavi“ (LG, 50). Zato Koncil uči da svaki vjernik mora biti spreman ispovijedati Krista sve do prolijevanja vlastite krvi (usp. LG, 42), kao što se oduvijek događalo a događa se i dan-danas. Ta spremnost na svjedočenje ostvaruje se svaki put kad kršćani ostavljaju znakove vjere i ljubavi u društvu, zalažući se za pravdu.

Svi sakramenti, a posebno euharistija, hrana su koja daje rasti u svetom životu, pomažući svakoj osobi da postane slična Kristu, tom uzoru i mjeri svetosti. On posvećuje Crkvu, kojoj je Glava i Pastir: svetost je, u toj perspektivi, njegov dar koji se očituje u našem svakodnevnom životu svaki put kada ga radosno prihvaćamo i na njega predano odgovorimo. U tom smislu, sveti Pavao VI., na općoj audijenciji od 20. listopada 1965., podsjetio je da Crkva – da bi bila autentična – hoće da svi krštenici „budu sveti, to jest doista njezina dostojna, snažna i vjerna djeca“. To se ostvaruje kao unutarnja preobrazba, kojom se život svake osobe, snagom Duha Svetoga, suobličuje Kristu (usp. Rim 8, 29; LG, 40).

U konstituciji Lumen gentium opisuje se svetost Katoličke Crkve kao njezinu konstitutivnu značajku, koju valja primiti u vjeri, budući da se za nju drži da je „trajno sveta“ (LG, 39). To ne znači da je ona potpuno i savršeno sveta, već da je pozvana potvrditi taj Božji dar na svom putovanju prema vječnom odredištu, hodajući „između progonâ svijeta i utjehâ Božjih“ (sv. Augustin, De civ. Dei 51,2; LG, 8). Žalosna stvarnost grijeha u Crkvi, to jest u svima nama, poziva svakoga od nas da učini ozbiljan zaokret u životu, povjeravajući se Gospodinu, koji nas obnavlja u ljubavi. Upravo ta beskrajna milost, koja posvećuje Crkvu, povjerava nam zadaću koju nam valja ispunjavati iz dana u dan, a to je naše obraćenje. Stoga svetost nije samo praktične prirode, kao da je se može svesti na neko etičko zalaganje, ma kako ono veliko bilo, već se tiče same bîti kršćanskog života, i osobnog i zajedničkog.

U toj perspektivi odlučujuću ulogu ima posvećeni život, o kojem se govori u šestom poglavlju te koncilske konstitucije (usp. brr. 43-47). U svetom Božjem narodu to je proročki znak novog svijeta, koji se doživljava ovdje i sada povijesti. Naime, znakovi Božjeg kraljevstva, već prisutni u otajstvu Crkve, su evanđeoski savjeti koji oblikuju svako iskustvo posvećenog života, a to su siromaštvo, čistoća i posluh. Te tri kreposti nisu propisi koji sputavaju slobodu, već oslobađajući darovi Duha Svetoga, po kojima su neki vjernici potpuno posvećeni Bogu. Siromaštvo izražava potpuno povjerenje u Božju providnost, oslobađajući čovjeka od proračunatosti i težnje za materijalnom dobiti; posluh ima za uzor Kristovo sebedarje Ocu, oslobađajući čovjeka od podozrivosti i prevlasti; čistoća je pak dar cijelog i čistog srca u ljubavi, u službi Bogu i Crkvi.

Suobličujući se ovom načinu života, posvećene osobe svjedoče o sveopćem pozivu na svetost čitave Crkve, u obliku radikalnog nasljedovanja. Evanđeoski savjeti očituju puno sudioništvo u Kristovom životu, sve do križa: upravo po žrtvi Raspetoga svi smo otkupljeni i posvećeni! Razmišljajući o tom događaju, postajemo svjesni da nema ljudskog iskustva koje Bog ne otkupljuje: i sama patnja, proživljena u zajedništvu s Gospodinovom Mukom, postaje put koji vodi do svetosti. Milost koja obraća i preobražava život tako nas jača u svakoj kušnji, pokazujući nam kao cilj ne neki daleki ideal, već susret s Bogom, koji je iz ljubavi postao čovjekom. Neka nas Djevica Marija, presveta Majka Utjelovljene Riječi, uvijek podupire i štiti na našem putu!

________________________

APEL

Nakon ovih posljednjih sati velike napetosti za Bliski istok i čitav svijet, pozdravljam sa zadovoljstvom i kao znak žive nade najavu trenutnog dvotjednog primirja. Samo povratkom pregovorima može doći do prekida rata.

Pozivam vas da ovo vrijeme osjetljivog diplomatskog djelovanja pratite svojom molitvom, u nadi da će spremnost na dijalog postati instrument za rješavanje drugih sukoba diljem svijeta.

Ponovno pozivam sve da mi se pridruže na Molitvenom bdjenju za mir koje će se održati ovdje u Bazilici svetog Petra u subotu, 11. travnja.