Ciklus katehezâ – jubilej 2025. Isus Krist naša nada. III. Isusova Pasha. 9. Uskrsnuće. „Mir vama!“ (Iv 20, 21)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Središte naše vjere i srce naše nade duboko su ukorijenjeni u Kristovu uskrsnuću. Čitajući pažljivo evanđelja, zapažamo da je to otajstvo zadivljujuće, i to ne samo zato što je jedan čovjek – Sin Božji – uskrsnuo od mrtvih, nego i zbog načina na koji je odlučio to učiniti. Naime, Isusovo uskrsnuće nije bučan trijumf, niti je osveta ili odmazda njegovim neprijateljima, već je to divno svjedočanstvo o tome kako ljubav može ponovno ustati nakon velikog poraza kako bi nastavila svoje nezaustavljivo putovanje.

Kad se mi ponovno podignemo nakon trauma koje su nam drugi prouzročili, često je prva reakcija bijes, želja da netko plati zbog onoga što smo pretrpjeli. No, Uskrsli ne postupa tako. Izašavši iz ponora smrti, Isus se ne osvećuje. Ne vraća se pokazujući moć, nego s blagošću pokazuje radost ljubavi koja je veća od svake rane i jača od svake izdaje.

Uskrsli Krist ne osjeća nikakvu potrebu potvrditi ili dokazivati svoju nadmoć. Ukazuje se svojim prijateljima – učenicima – i to s krajnjom diskrecijom, ne forsirajući vrijeme njihove sposobnosti prihvaćanja. Njegova jedina želja je ponovno biti u zajedništvu s njima, pomažući im da nadvladaju osjećaj krivnje. To jasno vidimo u dvorani Posljednje večere, gdje se Isus ukazuje svojim prijateljima koji su se iz straha ondje zatvorili. To je trenutak koji izražava izvanrednu snagu: Isus, nakon što je sišao u ponor smrti da oslobodi one koji su ondje bili zatočeni, ulazi u prostoriju u kojoj se nalaze oni koji su paralizirani strahom, donoseći dar kojemu se nitko ne bi usudio nadati: dar mira.

Njegov je pozdrav jednostavan, gotovo običan: „Mir vama!“ (Iv 20, 19). Ali je popraćen gestom toliko lijepom da je gotovo neprimjerena: Isus pokazuje svojim učenicima ruke i bok sa znakovima muke. Zašto pokazivati svoje rane upravo pred onima koja su ga u tim tragičnim satima zanijekali i napustili? Zašto ne sakriti te znakove boli i izbjeći ponovno otvaranje rane srama?

Ipak, u Evanđelju se kaže da su se učenici, vidjevši Gospodina, obradovali (usp. Iv 20, 20). Razlog je dubok: Isus je sada potpuno pomiren s onim što je pretrpio. Nema traga mržnje. Njegove rane nisu prijekor, već potvrda ljubavi jače od svake nevjernosti. One su dokaz da, u samom trenutku našeg neuspjeha, Bog nije odustao. Nije nas se odrekao.

Tako se Gospodin pokazuje gol i razoružan. On ne traži ništa, ne ucjenjuje. Njegova ljubav je ljubav koja ne ponižava; to je mir onoga koji je patio iz ljubavi i sada konačno može potvrditi da je sve to vrijedilo.

Mi, naprotiv, često prikrivamo svoje rane iz oholosti ili straha da ne ispadnemo slabi. Kažemo: „Nije važno, sve je prošlo“, ali nismo doista u miru s izdajama od kojih smo bili povrijeđeni. Ponekad radije skrivamo svoj trud opraštanja da ne izgledamo ranjivo i da ne riskiramo dalje patiti. Isus ne. On nudi svoje rane kao jamstvo oprosta. I pokazuje da uskrsnuće nije brisanje prošlosti, već njezina preobrazba u nadu milosrđa.

Zatim Gospodin ponavlja: „Mir vama!“ I dodaje: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). Tim riječima povjerava apostolima zadaću koja nije toliko moć koliko odgovornost: da budu u svijetu oruđa pomirenja. Kao da kaže: „Tko može objaviti milosrdno lice Oca, ako ne vi, koji ste iskusili neuspjeh i oproštenje?“

Isus dahne na njih i daruje im Duha Svetoga (r. 22). To je isti Duh koji ga je podupirao u poslušnosti Ocu i ljubavi sve do križa. Od tog trenutka apostoli više neće moći šutjeti o onome što su vidjeli i čuli: da Bog oprašta, podiže i vraća povjerenje.

To je srce poslanja Crkve: ne upravljati drugima, već prenositi radost onih koji su bili voljeni upravo kada to nisu zaslužili. To je snaga koja je rodila i uzdigla kršćansku zajednicu: muškarce i žene koji su otkrili ljepotu povratka u život da bi ga mogli darovati drugima.

Draga braćo i sestre, i mi smo poslani. I nama Gospodin pokazuje svoje rane i kaže: “Mir vama!” Ne bojte se pokazati svoje rane izliječene milosrđem. Ne bojte se približiti onima koji su u strahu ili osjećaju krivnje. Neka dah Duha učini i od nas svjedoke toga mira i te ljubavi, jače od svakog poraza.

APEL

Ožalošćen sam zbog vijesti s Madagaskara o nasilnim sukobima između policije i mladih prosvjednika, u kojima je nekoliko prosvjednika ubijeno a stotinjak ih je ranjeno. Molimo se Gospodinu da se uvijek izbjegavaju svi oblici nasilja i da se promiče stalna težnja za društvenim skladom promicanjem pravde i općeg dobra.